Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Iz dosada predočenoga možemo izvući dvije stvari: prvo,<br />
kantovska kritika kao autokritika [12] čistoga uma znači samoograničavanje,<br />
dakle i samonadziranje uma; drugo,<br />
kantovska kritika precizno razlikuje univerzalni i partikularni,<br />
odnosno privatni (partijski) horizont. Svi zahtjevi za<br />
samoograničavanjem uma i za respektiranjem posebnih<br />
ili partikularnih horizonata (ničeanski rečeno: perspektiva<br />
[13] ), što ih neki postavljaju kao karakteristično post-moderne<br />
zahtjeve, spadaju dakle u kantovsku epohu, u epohu<br />
kritike. Kritika instrumentalnog uma moguća je samo<br />
na horizontu teleološkoga uma, kritika univerzalnoga uma<br />
s točke motrišta partikularnih horizonata moguća je samo<br />
kao refleksivna kritika unutar samoga univerzalnog horizonta<br />
uma.<br />
Kategorički imperativ kao Zakon moralnosti čistog praktičkog<br />
uma jest Oblik samoograničavanja i samonadziranja<br />
čovjeka kao inteligibilnoga, umnog bića, kao subjekta<br />
u novovjekovnom, modernom smislu. Nije posrijedi dakle<br />
ograničavanje čovjeka kao subjekta, nego samoograničavanje<br />
subjekta. I upravo to samoograničavanje konstituira čovjeka<br />
u subjekt univerzalnog horizonta, odnosno u auto-nomni<br />
subjekt. Samoograničavanje jest oblik samoodređenja i<br />
samoodlučivanja. Kant zna kako za rascjep između univerzalnoga<br />
i partikularnoga, općega i posebnoga, tako i za unutarnji<br />
rascjep subjekta, za rascjep na osjetni i nadosjetni, senzorni i<br />
inteligibilni pol. Sam se postavlja na stranu jednoga od polova,<br />
na stranu univerzalnosti i inteligibilnosti. Posthegelovski<br />
okret, okret prema senzibilnosti i partikularnosti, okret koji<br />
počinje bespoštednom kritikom svega postojećega (Marx),<br />
jest okret unutar iste strukture. Kritiku ne ukida, nego je<br />
samo negatorski zaoštrava. Sada se naime kritika eksplicitno<br />
suprotstavlja inteligibilnom i univerzalnom, i to na takav način<br />
da za vlastitu partikularnost zahtijeva važnost univerzalnosti<br />
(upravo se iz te perspektive prebacuje dosadašnjoj kritici<br />
“obilježenost”, “pristranost”, “lažnost”, potom da njezina univerzalnost<br />
nije bila ništa drugo nego kamuflirana ili lažno univerzalizirana<br />
partikularnost itd.). Tako dolazi do preoblikovanja,<br />
do transformacije, zapravo deformacije kritike u - upotrijebimo<br />
li trivijalni i vulgarni izražaj - kritizerstvo. Epoha revolucionarne,<br />
odnosno prevratne metafizike, epoha prevrednovanja<br />
svih vrijednosti (Nietzsche) jest epoha “partijski” zaoštrene<br />
kritike, dakle kritizerska epoha, epoha generalizacije privatnog<br />
horizonta.<br />
Epoha kritike (prosvjetiteljsko doba), kao i kritizerska epoha<br />
(revolucionarna epoha), jest moderna epoha, preciznije: podepoha,<br />
pod-epoha čovjeka kao subjekta. Samo što tu zadnju<br />
epohu, kritizersku, karakterizira ekskluzivni antropocentrizam,<br />
odnosno antropologizam totalnog čovjeka ili nadčovjeka.<br />
Njegov “višak” predstavlja ultramoderni dekonstruktivizam,<br />
(rana) deridijanska igra s metafizičkim binarnim oprekama: univerzalno/partikularno,<br />
inteligibilno/senzibilno itd. itd. De-kon-<br />
12 Da je pri kritici (čistoga) uma posrijedi autokritika, svjestan je i sam Kant.<br />
Dostatno je pogledati naslov prvog odsječka priloga Kantova odgovora kraljevskoj<br />
akademiji Von der allgemeine Aufgabe der sich selbst einer Kritik unterwerfenden<br />
Vernunft (O općoj zadaći uma koji sebe sama podvrgava kritici)<br />
u Immanuel Kant, Schriften zur Metaphysik und Logik 2, op. cit., str. 663. Usp.<br />
G. Schönrich, Y. Kato (Hrsg.), Kant in der Diskussion der Moderne, Frankfurt/M<br />
1996; H. F. Klemme, Kants Philosophie des Subjekts. Systematische und entwicklungsgeschichtliche<br />
Untersuchungen zum Verhältnis von Selbstbewusstsein<br />
und Selbsterkenntnis, Hamburg 1996.<br />
13 Vidi na tu temu znanu studiju: F. Kaulbach, Philosophie des Perspektivismus I:<br />
Wahrheit und Perspektive bei Kant, Hegel und Nietzsche, Tübingen 1990.<br />
Filozofija<br />
struktivizam znači dovršenje, ali ujedno i iscrpljenost epohe<br />
kritike. [14]<br />
Razvoj kritike od Kanta nadalje ne znači njezinu gradaciju,<br />
nego njezinu degradaciju. Već će Hegel konzumirati stvar po<br />
sebi [15] , a Marx i Nietzsche će je pretvoriti u “našu”, odnosno<br />
moju stvar. Slijedit će potom privatno-privatizirani partijski<br />
podsmjeh temeljnim ljudskim pravima kao univerzalnim pravima<br />
čovjeka, podsmjeh formalnoj demokraciji i formi kao formi<br />
uopće. [16]<br />
Znači li to da se sada moramo vratiti natrag na kantovsku<br />
formu, na kantovsku stvar po sebi, na kantovsku kritiku?<br />
Odgovor na to pitanje ovisi od odgovora na pitanje možemo li<br />
još Kantova četiri pitanja postaviti s kantovskom naivnošću.<br />
Možemo li se još pitati o granicama spoznaje u kantovskom<br />
smislu? Možemo li se još pitati što trebamo činiti? Čemu se<br />
trebamo nadati? Što smo kao ljudi?<br />
Ta pitanja naravski ne treba odbaciti. Nije niti moguće reći da<br />
na svojoj razini nisu iscrpljena. Naprotiv. Odveć su iscrpna i<br />
samodostatna. Kako je moguće da zadnje- antropološko - pitanje<br />
spregne sva tri prethodna pitanja, metafizičko, etičko i<br />
religiozno?<br />
Uzmimo prvo, metafizičko pitanje: “Što mogu znati? Was<br />
kann ich wissen?” Dakle, što ja mogu znati? Što ja mogu spoznati?<br />
U pitanju leži Ja, leži Ego. I to vrijedi za sva tri prva pitanja.<br />
Ego je zajednički imenitelj tih pitanja i stoga ih upravo<br />
zadnje antropološko pitanje može bez ostatka u sebe uključiti.<br />
Pitanje što jest čovjek ne pita što sam Ja kao čovjek, nego što<br />
je čovjek kao Ja/Ego, kao Ja/Ego koji zna, koji djeluje i koji se<br />
nada. A taj Ja/Ego Kantu već unaprijed znači umno (inteligibilno)<br />
biće, znači Ja/Ego uma. I samo kao Ja/Ego uma znači i<br />
umni (inteligibilni) Ja/Ego.<br />
Stoga sva četiri pitanja možemo svesti u okvir kritike uma. Ako<br />
se prvo odnosi na izvor ljudskoga znanja, drugo na opseg mo-<br />
14 Usp. M. Kopić, Nezacjeljiva rana svijeta, Zagreb 2007, str. 71-87. U epohu kritike<br />
spada i otkriće strukture te nesvjesnog u strukturalističkom smislu. To<br />
je posve razvidno iz Kantova uvoda u njegova predavanja o logici iz 1800. godine:<br />
“I vršenje (Ausübung) naših moći se zbiva prema stanovitim pravilima, koja<br />
mi slijedimo, najprije nesvjesni tih pravila sve dok postupno, opitima i nekom<br />
dužom uporabom svojih moći, ne prispijemo do njihove spoznaje, pa na posljetku<br />
ta pravila uhodavamo tako da nas puno stane prije nego ih in abstracto<br />
zamislimo. Tako je primjerice opća gramatika forma nekog jezika uopće. Ali<br />
isto se tako govori i bez znanja gramatike; i onaj tko govori bez njezina<br />
poznavanja zbilja nije bez neke gramatike te govori prema pravilima, ali ih<br />
nije svjestan” (Schriften zur Metaphysik und Logik 2, op. cit., str. 432). Usp. J.<br />
Villers, Kant und das Problem der Sprache. Die historischen und systematischen<br />
Gründe für die Sprachlosigkeit der Transzendentalphilosophie, Konstanz 1997.<br />
Za suvremena (dakle i strukturalistička) čitanja Kanta, usp. A. Renaut, Kant<br />
aujourd’hui, Paris 1997.<br />
15 Usp. I. Görland, Die Kantkritik des jungen Hegel, Frankfurt/M 1966; L. B. Puntel,<br />
“Transzendentaler und absoluter Idealismus”, u: D. Henrich (Hrsg.), Kant<br />
oder Hegel? Über Formen der Begründung in der Philosophie, Stuttgart 1983,<br />
str. 198-229.<br />
16 Primjerice, u jednom pismu prijatelju Engelsu, Karl Marx će “pravdu, slobodu,<br />
jednakost i fraternité” proglasiti božicama “moderne mitologije” kojom<br />
“čitava banda poluzrelih studenata i premudrih doktora” želi “nadomjestiti<br />
materijalističku osnovu (koja zahtijeva ozbiljan studij, želi li se na njoj operirati)”<br />
i “socijalizmu dati neki viši izraz” (Marx/Engels, Ausgewählte Briefe, Berlin-<br />
Stuttgart 1953, str. 364). Usp. G. Lohmann, Indifferenz und Gesellschaft: eine<br />
kritische Auseinandersetzung mit Marx, Frankfurt/M 1991. Nietzsche će pak<br />
u jednom fragmentu iz zaostavštine zapisati: “Kršćanstvo, revolucija, ukinuće<br />
ropstva, ista prava, filantropija, miroljubivost, pravda, istina: sve te velike<br />
riječi imaju vrijednost samo u borbi, kao stjegovi: ne kao realiteti nego kao<br />
raskošne riječi za nešto posve drugo (dapače suprotno!)” (Nachgelassene Fragmente,<br />
KGW VIII 2, 304 /11/135/). Usp. D. Losurdo, Nietzsche, il ribelle aristocratico,<br />
Torino 2004.<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 239
Change language