You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Filozofija<br />
Oproštaj od kritike<br />
Epoha kritike (prosvjetiteljsko doba), kao i kritizerska epoha (revolucionarna epoha),<br />
jest moderna epoha, preciznije: pod-epoha, pod-epoha čovjeka kao subjekta. Samo što<br />
tu zadnju epohu, kritizersku, karakterizira ekskluzivni antropocentrizam, odnosno<br />
antropologizam totalnog čovjeka ili nadčovjeka. Njegov “višak” predstavlja ultramoderni<br />
dekonstruktivizam, (rana) deridijanska igra s metafizičkim binarnim oprekama:<br />
univerzalno/partikularno, inteligibilno/senzibilno itd. itd. De-konstruktivizam znači<br />
dovršenje, ali ujedno i iscrpljenost epohe kritike<br />
Mario Kopić<br />
Pogledajmo uvodno jednu Kantovu izjavu iz 1800. godine. Izjavu<br />
nalazimo u njegovu priručniku kojega je koristio pri predavanjima<br />
iz logike. Na početku priručnika Kant kaže: “Naša epoha<br />
jest epoha kritike i mora se vidjeti što će biti od kritičkih pokušaja<br />
naše epohe što se tiče filozofije i, naročito, metafizike”. [1]<br />
Kant je dakle svjestan da je epoha kritike kritička epoha, epoha<br />
za koju još ne znamo kakve će biti njezine posljedice.<br />
Iznenađuju pritom dvije stvari koje su se tada, 1880. godine,<br />
činile toliko same po sebi razumljivima da ih Kant nije smatrao<br />
dostojnim spominjanja. Prvo, nema dvojbe da je prezentna<br />
epoha (vjerojatno je posrijedi njezino povijesno znamenje<br />
ili odredba) - epoha kritike. Drugo, Kant se smatra glasnikom<br />
i zagovornikom te epohe. Ostaje otvorenim pitanje je li Kant<br />
svoja tri velika djela naslovio u duhu vremena ili je pak duhu<br />
vremena dodijelio i utisnuo karakterističnu sliku upravo<br />
svojim kritikama, Kritikom čistoga uma (1781), Kritikom praktičkoga<br />
uma (1788) i Kritikom snage suda (1790). Za nas je u<br />
svakom slučaju glavno pitanje: kada završava epoha kritike?<br />
Je li epoha kritike već završena ili još uvijek u njoj živimo?<br />
Bilo kako bilo, izvjesno je tek da nakon Kantovih Kritika tekstova<br />
pod tim i takvim naslovom nije bio kraj. Kritiku čistog<br />
uma nije pratila samo kritika praktičkoga uma i kritika snage<br />
suda, nego i kritika političke ekonomije, kritika instrumentalnog<br />
uma, kritika tehnološkog uma, kritika političkog uma,<br />
kritika ciničnog uma, kritika orijentalnog uma... Imali smo posla<br />
i s ideološkom kritikom i kritikom ideologije. Nije manjkala<br />
naravno ni kritika kritike - na različitim razinama i u različita<br />
vremena. Odveć je znamenja što ukazuju da smo danas na<br />
vrhuncu najrazličitijih kritika. I da smo dakle posred kritičke<br />
1 Immanuel Kant: Schriften zur Metaphysik und Logik 2, Werke VI, Frankfurt/M<br />
1968, str. 457. Usp. H. Krings, “Die Vernunft - eine Sackgasse?”, u: P. Kolmer/H.<br />
Korten (Hrsg.), Grenzbestimmungen der Vernunft. Philosophische Beiträge zur<br />
Rationalitätsdebatte, Freiburg-München 1994, str. 15-47.<br />
236 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
epohe, kritičke epohe u oba njezina smisla: u smislu epohe<br />
koja je kritična i u smislu krizne epohe.<br />
No kritika u sintagmi kritika čistog uma ne znači isto što i<br />
kritika u sintagmi kritika političke ekonomije ili kritika ciničnog<br />
uma. Želimo li odgovoriti na pitanje živimo li još u kritičkoj<br />
epohi/epohi kritike, moramo postaviti pitanje u kakvom smislu<br />
sam Kant koristi riječ “kritika”. Za Kanta kritika nije nešto negatorsko,<br />
nego nešto afirmativno. Kantu nije do kritike uma<br />
ili kritike same uporabe uma, nego do kritike njegove pogrešne<br />
uporabe. Predmet kritike uma jest horizont uma, pri čemu Kant<br />
neprestance naglašava da kada govori o umu misli na ljudski<br />
um, na um čovjeka kao konačnog bića.<br />
Horizont uma jest horizont uvjeta i mogućnosti, izvora i granica<br />
ljudskog uma, ponajprije pak horizont uvjeta mogućnosti čovjekova<br />
spoznavanja i spoznaje. Metoda kritičkog filozofiranja jest<br />
metoda proučavanja uma. Ta se pak metoda “sastoji u istraživanju<br />
postupka samoga uma, u raščlanjivanju sveukupne ljudske<br />
spoznajne moći i u ispitivanju dokle svakako mogu sezati<br />
njegove granice (Grenzen)”. [2] Kant pokušava predstavi granice<br />
dati pozitivnu konotaciju. Pritom se pomaže razlikom između<br />
njemačkih riječi Grenze i Schranke. Prva riječ znači granicu kao<br />
razgraničenje, druga pak granicu kao pregradu, dakle takvu granicu<br />
koja priječi prijelaz i preko koje stoga nije moguće ići, dakle<br />
nepremostivu prepreku. Horizont je granica u prvom značenju,<br />
granica koja se pomiče tako reći skupa s nama.<br />
S obzirom na spoznaju Kant definira horizont ovim riječima:<br />
“Horizont se dakle tiče procjenjivanja i određivanja onoga što<br />
čovjek može znati, što smije znati i što treba znati”. [3] Ta<br />
se Kantova definicija horizonta odnosi zapravo na cjelokupno<br />
2 ibidem, str. 456.<br />
3 ibidem, str. 466.
Change language