Međunarodna zajednica i BiH - Status

Didovski, apostolski ili derviški štapovi!
štap se iz srednjovjekovna imaginarija
preselio u ideološku radionicu kovača
bošnjačkoga identiteta. O tome zorno
piše upravo sam D. Lovrenović, otkrivši
Rusmira Mahmutćehajića kao ideologa
“spektakularne teze prema kojoj je
djed Crkve bosanske u danima početka
osmanske okupacije Bosne 1463. svoj
episkopski štap (podcrtao R. D.) na
Hodidjedu, utvrdi kod Sarajeva, predao
šejhu mevlevijskog bratstva”. [24]
Ideju je simplificirao šejh Seid M. Strik
koji izjavljuje “da je bosanski Did dočekao
sultana Fatiha i predao mu svoj
štap”, a derviš S. Mičijević “da je štap
simbol državnosti Bosne”. [25] Ali štap
se pojavio u Hercegovini. I to u luksuznijem
izdanju – opleten i ojačan. Prvo
1966, T. XXXIV.
24 D. Lovrenović, Od bogumilskog mita do hegemonističkih
pretenzija, u: Zbornik o Pavlu Anđeliću, ur.
M. Karamatić, Sarajevo, 2008., 257-266.
25 D. Lovrenović, o. c., 265.
ga je stidljivo evidentirao A. Benac na
biligu u Ledincu (D. Mamići, Š. Brijeg),
ali vrlo neodređeno i mucavo: “Na stupu
od debelog užeta postavljena je duguljasta
glava s rogovima (ili čitav motiv
predstavlja polumjesec na stupu?)”. [26]
U istoj monografiji u slikovnom dijelu
opisuje ga kao “stilizirani štap”. [27] Taj isti
štap M. Miletić prozvat će gruccia liturgica
(liturgijski štap), [28] usporedivši ga sa
štapom pustinjaka bazilijanaca (eremita
basiliano), [29] o čemu je bilo riječi još ranije.
[30] U susjednim Grudama, na lokalitetu
Krištelica, M. Vego opazio je sličan štap,
ali ga je opisao kao svijećnjak. [31] Auktor
ovih redaka pronašao je identičan štap
onome iz Ledinca na biligu iz Posušja
(sada u parku pored župne crkve u Posušju),
pa u Mamićima i u Klobuku. [32]
Štap se, dakle, itekako okamenio na bilizima
u zapadnom dijelu Hercegovine, ali
hercegovački didovi, za razliku od bosanskih,
o njemu nemaju visoko mišljenje:
štap k’o štap, staračko pomagalo. Čak ni
posuški rod Bakula, čije bi prezime zvukovno
asociralo na štap (latinski baculus,
štap). S obzirom da su bilizi sa štapom, i
to s korpusom u obliku torkvirana užeta
i drškom u obliku raširena slova “U”, [33]
bogato urešeni sljemenjaci, vjerojatno
su pod njima pokopani uglednici, možda
bogati vlaški knezovi. I time bi priča o
štapu dobila prozaičan kraj, daleko od didova,
derviša, sultana i državne bosanske
magle.
Tekst Epitafi – knjige života (204-217),
koji govori o natpisima na bilizima,
temelji se na materijalu koji je prije pedesetak
godina sabrao M. Vego. [34] Bez
obzira na zamjetan korpus suvremene
europske literature o sepulkralnim ritualima,
odnosu prema smrti i epitafima,
nedostaje popratna lingvistička analiza
26 A. Benac, Široki Brijeg, Sarajevo, 1952., 31., sl. 54.
27 A. Benac, o. c., 42.
28 M. Miletić, I Krstjani di Bosnia alla luce dei loro
monumenti di pietra, Roma, 1957., 144-145.
29 M. Miletić, o. c., crtež T. VIIa.
30 Dictionnaire d’archéologie chrétienne, T. II, Paris,
1907., col. 622., s. v. baton.
31 M. Vego, Bekija kroz vijekove, Sarajevo, 1964., 161.
Danas su ti bilizi, riječ je o dvama sljemenjacima,
u središtu Gruda, desno od ceste koja vodi prema
Š. Brijegu, zapušteni i teško dostupni.
32 Na nekropoli u Mamićima nalikuje grčkom slovu
phi (navodi ga Bešlagić, Stećci, 1971., 306), isto
kao i onaj u Klobuku (navodi ga M. Vego, Ljubuški,
Sarajevo, 1954., sl. 73., ali kao buzdovan).
33 Kao takav ušao je u popis motiva Š. Bešlagića
(Stećci: kultura, umjetnost, Sarajevo, 1982., T.
XIX, s. 245), ali nevješto nacrtan.
34 Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine,
I-IV, Sarajevo, 1962-1970.
Prikazi
nadgrobnih natpisa, bilo s onomastičke [35]
ili pak s grafijsko-fonološke razine. [36]
U opisu natpisa Vignja Miloševića iz
Kočerina kod Š. Brijega (str. 212, bez
fotografije ili transliteracije jednoga
od najsadržajnijih srednjovjekovnih
natpisa) nedostaje povijesni kontekst.
Mladen Ančić, raščlanjujući sliku niza
bosanskih vladara kojima je služio Viganj
Milošević, zaključuje: “Niti su bosanski
vladari doista cijelo vrijeme o kojemu
natpis govori gospodarili Humom, niti je
Viganj mogao služiti samo njima”. [37] Vrlo
česta natpisna formula A se leži uspoređuje
se s rimskim sepultus odnosno
kršćanskim depositus. Bliže paralele te
epigrafske rimske formule nahode se u
izričaju HSE – Hic situs/sita est, [38] koja s
kraja natpisa seli u kasnijem razdoblju na
početak u obliku Hic jacet. [39]
Izložba Stećci u konačnici respektabilno
je djelo Klovićevih dvora. I katalog uz
izložbu ima edukativnu i memorijalnu
ulogu. Ali u čitavu projektu, od auktora,
koauktora, stručnih suradnika i realizatora
do konzervatora, tehničara i marketara
od Hercegovaca ni lijeka. A više od
trećine svih biliga na južnoslavenskom
prostoru leži u Humskoj zemlji, današnjoj
Hercegovini. I tko se sve ne diči
bilizima, tko ih sve ne istražuje, tko ih
ne veže za identitet, pa i u državotvorne
mitove? [40] Svi više, Hercegovci najmanje.
Netko je zaslužio štap. K tome, imam
dojam da mi je netko ukrao bilige.
35 M. Šimundić, Nepoznata osobna imena na srednjovjekovnim
nadgrobnicima i drugim kamenim
spomenicima u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Radovi,
k. LXX, Odjeljenje društvenih nauka, k. 21.,
Sarajevo, 1981., 217-229.
36 M. Šimić, Natpisi na stećcima u Boljunima kod
Stoca, Hrvatska misao, sv. 31, Sarajevo, 2007.,
107-133.
37 M. Ančić, Kako “popraviti” prošlost? Konstrukcija
memorije na nadgrobnim spomenicima 15. stoljeća,
Povijesni prilozi, 34, Zagreb, 2008., 95. Ako piscu
nije bila u doba pisanja teksta dostupan navedeni
Ančićev članak, mogao se osvrnuti na njegov raniji
rad sa sličnom temom: M. Ančić, Vlast bosanskih
vladara u Humskoj zemlji, u: Viganj i njegovo doba,
zbornik radova, ur. G. Mikulić, Š. Brijeg, 2004.,
41-57. U njima Ančić, između ostaloga, piše o
razlozima izostavljanja ugarsko-hrvatskoga kralja
Ludovika na kočerinskoj ploči.
38 W. Henzen, E. Jory, G. Battista de Rossi, Inscriptiones
urbis Romae Latinae, Volumen VI, Pars
septima, fasc. tertiius, Walter de Gruyter, Berlin-
New York, 1975., p. 2717.
39 Prauzor najbliže nadgrobne formule srednjovjekovnim
natpisima na bilizima može se pronaći u
CIL 06, 24752: Pontia Prima / heic est sita / nolei
violare. O tome J. Toynbee, Death and burial in
the Roman world, John Hopkins University, Baltimore-London,
1996, 76.
40 Vidi o tome R. Dodig, Vulgarizacija stećaka,
Status, 10, Mostar, 2006., 244-249.
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 273