You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
poslanice bosanskome puku i svećenstvu, jer u njoj Stadler niti<br />
jednom riječju ne daje naslutiti da mu je upravo to bila prvotna<br />
nakana i cilj. No, da je Stadleru bilo osobito stalo do odnarođivanja<br />
bosanskih katolika od vlastite rodne grude i zavičaja,<br />
bolje rečeno, do njihove odlučnije politizacije u smislu<br />
buđenja hrvatsko-katoličke nacionalne svijesti i pripajanja<br />
Bosne i Hercegovine susjednoj Hrvatskoj, dokazat će najprije<br />
govor što ga je 1900. bio održao na zasjedanju Prvog<br />
hrvatskog katoličkog kongresa u Zagrebu, a potom i logika<br />
njegovoga političkog djelovanja u Bosni i Hercegovini između<br />
1900. i 1910. [41]<br />
2. 4. “Najpreča mi je želja…”<br />
Sazivanje i održavanje Prvoga hrvatskog katoličkog kongresa<br />
u Zagrebu predstavljao je pokušaj afirmacije ideje katoličkoga<br />
hrvatstva. Bilo je već posve očito da se dualizam kao<br />
temeljni princip uređenja Habsburške Monarhije više neće moći<br />
dugo održati i da će se mogućnost rješenja postojeće krize pokušati<br />
riješiti unutrašnjim preustrojstvom monarhije. Budući da<br />
klima u ondašnjoj hrvatskoj opoziciji, kako kaže Strecha, nije<br />
u tom smislu djelovala nimalo ohrabrujuće, a ponajprije zbog<br />
nemogućnosti zajedničkog nastupanja u duhu prevladavanja<br />
nagomilanih međustranačkih suprotnosti, katolički pokret,<br />
onakvim kakvim ga je zamislio Stjepan Korenić i dio katoličkog<br />
episkopata, mogao se činiti kao čimbenik koji bi mogao okupiti<br />
“rascjepkano” hrvatstvo, mobilizirajući ga za odlučniju borbu i<br />
na vjersko-crkvenom, i na nacionalnom planu. [42] Najava održavanja<br />
katoličkog kongresa prošla je u banskoj Hrvatskoj bez<br />
značajnijih komentara, ali će se to značajnije promijeniti uoči<br />
samoga otvorenja kongresa. Osim Supilova “Novoga lista”,<br />
koji je bio donekle suzdržan i podozriv u smislu mogućega<br />
vjerskog ekskluzivizma i sukoba između katoličke i liberalne<br />
struje, hrvatski je tisak većinom podržavao ideju odlučnijega<br />
povezivanja i sinergije katoličanstva i hrvatstva<br />
u procesu postizanja hrvatskog nacionalnog jedinstva. [43]<br />
Kako pokazuje Strecha, javnost u tadašnjoj banskoj Hrvatskoj<br />
dočekala je katolički sastanak u raspoloženju koje se<br />
kretalo od euforičkog, nekritičkog odobravanja, preko suzdržane<br />
i uvjetne podrške, do krajnjega odbijanja. [44] Kada je<br />
kongres konačno započeo s radom, 3. rujna 1900, bilo je posve<br />
očito kako je riječ o susretu koji će poprimiti obilježja velike<br />
nacionalne svečanosti, budući da su se u dvorani “Hrvatskoga<br />
sokola” okupile sve viđenije glave političkog života banske<br />
Hrvatske, uključujući i cijeli hrvatski episkopat, pa i samoga<br />
biskupa Strossmayera.<br />
Sarajevski nadbiskup Stadler, koji je na kongresu predvodio poslanstvo<br />
vrhbosanske nadbiskupije, nije se tu bio slučajno zatekao.<br />
Naime, katolički integralisti bijahu s njim ozbiljno računali,<br />
jer je već od osamdesetih godina 19. stoljeća, prema<br />
pisanju ondašnjega “Katoličkog lista”, uspješno promicao<br />
41 O povijesnim okolnostima i tijeku održavanja samoga kongresa, vidi: M.<br />
Strecha, Katoličko hrvatstvo, 129-168; O okolnostima Stadlerova političkog<br />
djelovanja i sukoba s franjevcima, a osobito oko osnivanja, ustrojstva i djelovanja<br />
Hrvatske narodne zajednice (HNZ), vidi: Marko Karamatić, Franjevci<br />
Bosne Srebrene, 293-309.<br />
42 M. Strecha, Katoličko hrvatstvo, 129.<br />
43 Usp. Isto, 135.<br />
44 Isto, 138.<br />
O pamćenju i simbolima<br />
hrvatsku nacionalnu ideju u Bosni i Hercegovini na snažnoj<br />
katoličkoj osnovi. [45] Stadlerova pojava, više no ijednog drugog<br />
hrvatskog biskupa, plijenila je pozornost svakoga sudionika, a<br />
njegov nadahnuti govor, o čemu imamo sačuvano živo svjedočanstvo,<br />
dugo je tresao dušama mnogih. Tako će urednik pulske<br />
“Naše sloge” [46] , tek tjedan dana po održavanju zagrebačkog<br />
kongresa, istaknuti da je u “priestolnici svih Hrvata” bilo od<br />
svećenika i svjetovnjaka izgovoreno mnogo prekrasnih govora,<br />
ali je upravo Stadlerov govor dao u duhu vidjeti “u drevnoj dobi<br />
hrvatske povjesti crkvenoga nadpastira sa znakom svoga uzvišenoga<br />
zvanja na prsih i britkim mačem o pasu, gdje predvodi<br />
svoj mili narod u borbu za krst častni i slobodu zlatu”.<br />
Nakon što je pozdravio skup tradicionalnim pozdravom: Hvaljen<br />
Isus i Marija, Stadler se poziva na drevnu baštinu hrvatstva<br />
i stare Hrvatske, koja je uvijek i uz najveće žrtve pružala<br />
dostojan otpor svakom silniku, a Hrvate je u tom otporu<br />
jačala njihova vjera u Boga i božansku pravdu. Iz toga proizlazi<br />
dužnost i obveza, kako kaže Stadler, da sve svoje domovinske<br />
i vjerske svetinje potomcima ostavimo nepovrijeđene, da<br />
se u krugu naroda sačuva “mila nam Hrvatska”. “Otudjivati se<br />
svomu domu i svojemu jeziku, otudjivati se svojoj svetoj vjeri”,<br />
zaključuje Stadler, “prilike su tudje i odnesene od druguda, koje<br />
ne pristaju u vienac, kojim se resi i kiti glava svakoga pravoga<br />
Hrvata. Mi smo Katolici i Hrvati i to hoćemo da budemo”. [47]<br />
Ironično je da istinitost Stadlerovih riječi, a osobito onoga<br />
dijela o uvezenosti otuđivanja vlastitom domu, jeziku i vjeri,<br />
potvrđuje upravo primjer njegovoga pastoralnog i političkog<br />
djelovanja u Bosni i Hercegovini. Izuzev hrvatske, nema<br />
u Stadlera ni naznake o mogućnosti postojanja neke druge<br />
katoličke kulturne memorije, nekog drugog doma i jezika,<br />
nema tu ni najmanjega odjeka svijesti koja se usuđuje s<br />
Divkovićem, Lastrićem ili Bartulom Kašićem – velikim hrvatskim<br />
filologom i začetnikom hrvatske jezične standardizacije<br />
na štokavskoj osnovi – govoriti o jeziku bosanskome,<br />
jeziku slavobosanskom ili pak “ieziku slovinskom kako se<br />
u Bosni govori”. Nema tu mjesta za jednu kulturnu memoriju<br />
katoličkog “bosanstva”, koje Stadler nikada ne razumijeva<br />
integralno i samostojno, već samo kao krnje, nepotpuno i<br />
neosviješteno hrvatstvo. Upravo sa Stadlerom i njegovom<br />
katoličkom obnovom u Bosni i Hercegovini započinje taj<br />
duhovno-politički i opsjenarski projekt “privođenja k svijesti”<br />
bosanskih katolika, njihovog sve jačeg duhovnog i nacionalnog<br />
osvješćivanja, sustavne imunizacije svih obilježja<br />
njihova bosanstva i melioracije onog hrvatsko-katoličkog<br />
ideološkog supstrata, koji će svoju punu razornost, kako<br />
kaže Lovrenović, pokazati u svojoj zadnjoj, tuđmanovskohadezeovskoj<br />
varijanti. [48] Da je u tom privođenju k svijesti<br />
bosanskih katolika Srce Isusovo imalo ne samo simboličku<br />
već i praktično-političku ulogu, dokazuje Stadlerova sintaksa<br />
i upotreba brojni retoričkih figura u kojima se do krajnosti<br />
iscrpljuju političko-integrativni potencijali hrvatskokatoličkog<br />
resantimana.<br />
“Kada se urekao ovaj prvi katolički i hrvatski sastanak”, pojašnjava<br />
Stadler, “onda se upravo to imalo pred očima, da se<br />
45 Isto, 73. Vidi bilješku 52.<br />
46 Tekst je objavljen u br. 59 od 11. septembra 1900. Elektronska verzija preslike<br />
teksta dostupna je na www.escape.hr/nasasloga/1900/59.pdf; pristup: 10. 12.<br />
2008. godine. Svi navodi iz Stadlerova govora preuzeti su iz navedenog izvora.<br />
47 Isto.<br />
48 Usp. I. Lovrenović, Bosanski Hrvati, 9.<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 119
Change language