You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Crvenog Mora pred Mojsijem. Grozim se gomile, pogotovu one<br />
u zanosu i sa misijom. Povukla sam se pod šumu sa notesom i<br />
olovkom da na papir bacim nešto od spektakla koji se odvijao<br />
pred mojim očima. Iz bilježnicem sada prenosim dio tih zapisa.<br />
Prvi se narodu obratio Rašković. On napada politiku Nacionalnog<br />
Parka jer je “protiv Srba” (moj je dugogodišnji dojam iz prve<br />
ruke bio da je to netočno, ali me sad poučavao Jovan Rašković<br />
iz Šibenika). On hoće zajednicu općina sa većinskim srpskim<br />
stanovištvom i ime u Ustavu. Veli da neće da bude vođa, nego<br />
“sluga naroda” (ovo sa slugom nije loše, samo bi se trebalo<br />
staviti u drugi kontekst), izigravajući Robespierrea, traži “tiraniju<br />
istine, umjesto tiranije laži”. Puna su mu usta srpstva i srpskog<br />
naroda, slobode i demokracije. On spaja nespojivo u skladnu<br />
cjelinu. Inzistira na individualnim slobodama i slobodama<br />
ličnosti, individualnom, pojedinačnom građanskom suverenitetu,<br />
da bi već u sljedećoj rečenici to poništio zahtjevom<br />
za “etničkim suverenitetom srpskog naroda u Hrvatskoj”,<br />
umjesto “ograničenog suvereniteta” koji mu nameće kroatocentrični<br />
hrvatski Ustav. Potom se zalaže za “pritisak riječima,<br />
ali i grubi odgovor na negiranje srpske nacije”, pa žanje prve<br />
ovacije. Opipavši bilo naroda, malo se povlači: “neće tuče, dosta<br />
su se Srbi tukli”, da bi onda opet pojačao gustinu nacionalnog<br />
napoja sa “ali, ako bude tuče, bit će to oslobodilački pokret za<br />
Srbe i samo za njih”, te kasirao nove ovacije. Zatim kreće u povijest<br />
pa veli da je “srpski narod došao prije hrvatske države, na<br />
austrougarsku, a ne na hrvatsku teritoriju”. Ovacije, što drugo.<br />
“Ovo je vaše i nitko vam to ne može oduzeti – ovo je srpski<br />
kraj”, srpski je narod “politički narod, a ne peta kolona” (da li<br />
ga je tu nešto zasvrbilo?), a SDS je “duhovni mač i štit srpskog<br />
naroda”, koji na najbolji način štiti “pravo, dostojanstvo, vjeru,<br />
ljudska i politička prava” srpskog naroda. Na red dolazi Raškovićevo<br />
zalaganje za povrat oduzete imovine SPC, modernu i pravnu<br />
državu, pluralizam svojinskih oblika, demokratsku federativnu<br />
Jugoslaviju, da bi zapaprio “jedinstvenom JNA kao garantom<br />
integriteta i suvereiteta Jugoslavije”. Ovacije, dakako. Na kraju<br />
objavljuje da je SDS, “radi obnove duhovne baštine srpskog naroda”,<br />
prešla u <strong>BiH</strong> (ovacije), gdje već ima 800.000 članova, dok<br />
ih je u Hrvatskoj preko 250.000. Pošto su Srbi izigrani od strane<br />
projugoslavenskih stranaka, poziva sve nazočne i zabludjele da<br />
pristupe SDS-u.<br />
Drugi govornik je bio Milan Babić. Za njega sam bila već čula iz<br />
prve ruke. Moj otac mi je pričao kako je jednom prilikom dopao<br />
Babiću šaka u zubnoj ambulanti na Plitvicama, gdje je, nekoliko<br />
godina pred rat, ovaj stažirao. Tada je od mojeg oca tražio uslugu<br />
u vidu stvarnih ili pretpostavljenih debelih očevih prijestolničkih<br />
veza. Zabavljen snovima o karijeri, liječio je pogrešan zub,<br />
a mojem je ocu uvalio debeli fascikl sa svojom dokumentacijom.<br />
Moj otac je bio jedan od onih komunista u izvornom značenju<br />
koji ni za vlastitu djecu nije htjeo maknuti prstom, pa je taj fascikl<br />
odnijeo kući u Končarev Kraj, a zatim ga nekoliko dana kasnije<br />
vratio Babiću i nekako se izvukao iz nezgode. (Kad se Babić<br />
potom proslavio u politici, ocu je bilo žao što se nije više zauzeo<br />
za njega kako bi ga od politike odvojio i smjestio na mjesto gdje<br />
može napraviti manju štetu. Kako sam nedavno pročitala, Babić<br />
je sad predsjednik nekakvog kokošinjca u Batajnici, što će<br />
opet mnogi platiti glavom.) Sad sam mogla tog čovjeka gledati i<br />
slušati uživo. Babić je izložio nešto što bi se već moglo smatrati<br />
“akcijskim programom”: “Ovo je najljepši srpski kraj” (drugdje ili<br />
kasnije će se to sažeti u bojni poklič: “Ovo je Srbija!”); “Nema<br />
hrvatskih općina sa srpskim stanovništvom, već srpskih općina<br />
Identitet naš svagdašnji<br />
sa srpskim stanovništvom” (duhovna priprema etničkih čistača<br />
za prekovremeni rad koji će ubrzo slijediti). “Ako nas stave van<br />
Ustava i zakona, stvaraćemo novi Ustav i zakone” (uz posebno<br />
razglabanje o zajednici općina, otporu T. Korenice koji se mora<br />
slomiti) ovo je najava secesije i stvaranja “RSK”.<br />
Posebna su tema bili “izdajnici”, Srbi koji nisu na njihovoj strani,<br />
odnosno Srbi – komunisti, čiju je razradu na se uzeo ispred<br />
mjesnog odbora SDS u Zagrebu ratoborni Dr. Milan Vojinović.<br />
On se obrušio na Nikolu Lapova, tadašnjeg direktora Nacionalnog<br />
Parka Plitvička Jezera: “Lapov nije među srpskim narodom<br />
(“Dolje izdajnici!”, derao se narod iz rupe), on je bio među hrvatskim<br />
narodom, a neće da dođe među Srbe”, pa ga izaziva na<br />
dvoboj: “Neka on bira oružje”. (Brzo potom Lapovu nije dopušteno<br />
da bira oružje – naoružani četnici upali su u njegov kabinet<br />
i pištoljem pod grlom ga prisilili da potpiše ostavku).<br />
To događanje naroda po beogradskoj recepturi i sa najvažnijim<br />
sastojcima antibirokratske i nacionalne revolucije mi je u<br />
prvi mah bilo smiješno: dežmekasti, frčkavi, medvjedić u zimskom<br />
kaputu na tropskoj vrućini, nekakav “kordunaški pjesnik”<br />
tipa kojim obiluje balkanska provincija; “najhrvatskojoj planini”<br />
pridužila su se “Srpska Plitvička Jezera” (i mi konja za trku<br />
imamo); gospođa Dr. Marija Čubrilo iz Gospića, najavljena kao<br />
“prava Srbenda”, narodu se obratila sa “braćo i sestre” (“brat je<br />
mio koje vjere bio .... samo nek’ je Srbin”), ambiciozni frustrirani<br />
dentist koji je najzad našao poslanje i na kraju neizbježne<br />
gusle. Nakon što je najavljen srpski sabor u Srbu (moj otac i<br />
ja smo ga svjesno bojkotirali), skup se počeo tanjiti i razilaziti.<br />
Tada sam među “narodom” ugledala i jedno poznato lice. Bio je<br />
to šumarski inženjer i socijalistički trudbenik, kojeg je bio glas<br />
da je uništio svako poduzeće gdje je direktorovao. Znala sam ga<br />
godinama kao pristojnog i kritički nastrojenog dečka. Prišla sam<br />
mu i napravila nekoliko podrugljivih primjedbi na račun upravo<br />
zaključenog povijesnog događaja. On me je bez riječi pogledao.<br />
Shvatila sam da je pristupio novoosnovanoj stranki, a ubrzo će<br />
se proslaviti kao nasljednik protjeranog Nikole Lapova. Otišla<br />
sam potom u Babin Potok da mojima ispričam dojmove.<br />
Moj otac i ja smo se brzo našli u položaju potencijalnih, a potom<br />
i aktivnih “izdajnika”. Meni je bilo lakše utoliko što sam<br />
otišla u Amsterdam (mada mi je glava stalno bila na Balkanu).<br />
Kad je rat počeo, bojkotirala sam Srbiju sve do pred kraj 1993.,<br />
kada sam u, u doba zloglasne hipereinflacije, morala otići u<br />
Beograd i roditeljima odnijeti novce za malo komotnije preživljavanje.<br />
Moj otac se našao u puno težem položaju: nigdje nije<br />
bio pristao. U Lici, bez koje nije mogao živjeti, bio je izložen pritiscima.<br />
Pričao mi je kako su ga četnici htjeli uvući u svoj državotvorni<br />
projekt prilikom osvećenja temelja crkve (srušile su je<br />
ustaše u Drugom svjetskom ratu) u Plitvičkom Ljeskovcu, naselju<br />
od svega nekoliko kuća i sa brojčano zanemarljivom, prema<br />
vjeri ravnodušnom, populacijom. U Ljeskovcu se zatekao posve<br />
slučajno, u posjetu svojti. Došli su po njega. Uljudno je odbio,<br />
pa krišom po šumarcima, krenuo pješice nazad u Končarev Kraj.<br />
Kroz granje je na cesti vidjeo pijanu bandu koja je bijesno šibala<br />
konje pokazujući tko je gazda “na srpskoj zemlji” i polijevala cestu<br />
rakijom. Bili su isti, rekao mi je, kao ustaše 1941. Sa njima se<br />
nije bilo šaliti.<br />
Ali ni u Beogradu nije bilo bolje. Nasrtljivo Udruženje Srba iz<br />
Hrvatske, iznenada popularni eksperti za genocid i stalni gosti<br />
“Politikine” rubrike “Odjeci i reagovanja”, nastojali su ga privući<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 191
Change language