You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Aktualije<br />
u zatvorskoj ćeliji , dok je drugi smrtno stradao u saobraćajnoj<br />
nesreći.<br />
Drugačiji je bio primjer mog izvještavanja o ratnim zločinima u<br />
Žepču. O ratnim zločinima koje su počinili pripadnici HVO-a<br />
u ovom mjestu objavio sam brojne tekstove. Sama istraga<br />
u Zenici protiv tzv. Žepačke grupe dovela je do velikih<br />
međunacionalnih tenzija u ovom području. Ja sam svoje<br />
istraživanje usmjeravao ka događajima za koje sam vjerovao<br />
da predstavljaju jasan primjer zločina. U jednom od tekstova,<br />
istraživao sam ubistvo porodice šefa željezničke stanice u Žepču.<br />
Postojale su brojne razlike u tumačenju karaktera rata, ko<br />
je prvi počeo, ko se samo branio i slično. Ono što mene zanima<br />
kao novinara jeste potraga za načinom razumijevanja koji<br />
će omogućiti saglasnost ljudi iz različitih etničkih grupa o<br />
tome da je riječ o zločinu kao nečem nedopuštenom.<br />
Na sličan način, istraga protiv ključnih bošnjačkih vojnih, policijskih<br />
i političkih zvaničnika u Bugojnu vodila je do obnove<br />
tenzija u ovom gradu. Bošnjačke udruge su me javno napale<br />
da sam pisao samo o zločinima koje su počinili pripadnici<br />
Armije <strong>BiH</strong> a ne i o zločinima koje su počinili pripadnici<br />
HVO-a. Zahtjeve da pišem istovremeno o svim zločinima<br />
na jednom području ja sam uvijek doživljavao kao pritisak<br />
da ne pišem ništa. U Žepču, na primjer, uopšte nisam pisao o<br />
zločinima koje su tamo počinili pripadnici Armije <strong>BiH</strong>. Novinar<br />
uvijek piše o samo jednom određenom zločinu. U brojnim<br />
slučajevima udruge stradalnika i žrtava se koriste kao sredstvo<br />
pritiska. Za mene je takvo vršenje javnog pritiska legitiman<br />
izraz interesa ovih udruga i njihovih članova, ali ja kao novinar<br />
moram se pridržavati vlastitih profesionalnih pravila. Jedno od<br />
tih najvažnijih pravila za mene jeste izvještavanje o konkretnom<br />
slučaju bez poređenja zločina. U Bugojnu su počinjeni i<br />
zločini i nad Srbima, ali prijave za ove zločine nije podnijelo niti<br />
jedno federalno tijelo vlasti nego MUP Vlade RS-a. Jasno mi je<br />
da nacionalne strukture vlasti teže istraživanju i procesuiranju<br />
samo onih zločina koji su počinjeni nad pripadnicima njihove<br />
grupe i njihovog naroda. Prikrivanje zločina koje su počinili pripadnici<br />
“njihove” grupe, naroda ili vojske se postavlja kao test<br />
podobnosti i pripadnosti toj strani. To nije Bosna i Hercegovina<br />
kakvu sam ja želio da podržim svojim pisanjem.<br />
Takvo prikrivanje zločina nije nužno povezano sa etničkom<br />
pripadnošću. Prije svega je riječ o socijalnim i političkim grupama<br />
koje dijele zajedničke interese i slično sjećanje na rat.<br />
Istrage ratnih zločina dovele su do medijskih i političkih<br />
sukoba te međunacionalnih napetosti i na području Tuzle.<br />
Riječ je o slučajevima tzv. tuzlanske “Kolone” i tuzlanske<br />
“Kapije”. Ja sam pokušao da kao novinar istražujem reakcije<br />
na svojoj strani i bio sam i sam iznenađen otkrićem koliko<br />
su ratna sjećanja više povezana sa socijalnim i političkim<br />
statusom nego sa etničkim pripadanjem. Pokušao sam da<br />
izvještavam sa sjednice državnog parlamenta <strong>BiH</strong> na kojoj je<br />
vođena rasprava o istrazi protiv Selima Bešlagića i drugih. U<br />
ovom slučaju je potrebno razdvojiti pitanje jurisdikcije za suđenja<br />
za ratne zločine od pitanja činjeničnog stanja u ovom<br />
spisu. U javnosti je istraga u Beogradu za tuzlansku kolonu<br />
predstavljana kao udar na suverenost <strong>BiH</strong>. Istovremeno, taj<br />
isti sud u Beogradu sudi državljanima <strong>BiH</strong> srpske nacionalnosti<br />
iz Zvornika za zločine nad Bošnjacima i niko tada<br />
nije dovodio u pitanje pravo Srbije da sudi za ratne zločine<br />
186 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
u <strong>BiH</strong>. Sjednica državnog parlamenta je trajala osam sati a od<br />
toga je šest sati trajala rasprava o jednoj sudskoj istrazi. Nije<br />
bilo moguće napraviti smislen izvještaj. Za novine je već bilo<br />
prekasno. Meni na početku nije bilo jasno zašto se u Sarajevu<br />
daje toliki značaj istrazi oko jednog ratnog događaja u Tuzli.<br />
Jedan od mogućih razloga jeste značaj koji je imala vlast u Tuzli<br />
za multietnički imidž ovog grada i SDP-a kao stranke, ali to nije<br />
bilo dovoljno.<br />
Uskoro sam se ponovo suočio sa još jednim slučajem istrage<br />
za ratne zločine nad pripadnicima JNA koji su u koloni prolazili<br />
kroz Sarajevo. Radio sam feljton za “Dane” na osnovu<br />
tek objavljenih transkripta Predsjedništva <strong>BiH</strong>. U tekstu o<br />
razmjeni predsjedavajućeg Predsjedništva <strong>BiH</strong> Izetbegovića za<br />
generala JNA Kukanjca, analizirao sam i podatke o prijavama<br />
koje je Vlada RS podnijela za ubistva pripadnika JNA u Sarajevu<br />
u aprilu 1992. godine. Radeći na pripremi ovog feljtona, odlučio<br />
sam se za vlastitu interpretaciju ratnih dokumenata otkrivajući,<br />
kako su jaka i emotivna ratna sjećanja ljudi na ove neistražene<br />
događaje iz ratne prošlosti .<br />
Treći primjer kolone u neprijateljskom okruženju koji sam istraživao<br />
proteklog ljeta bio je slučaj proboja iz srebreničke “zaštićene<br />
zone”. U svim ovim istraživanjima suočio sam se sa<br />
nastojanjima da se prije svega razgovara o kvalifikacijama događaja,<br />
a ne o samom događaju. Moje je uvjerenje kao novinara<br />
da je prvo potrebno istražiti događaj pa tek onda graditi<br />
kvalifikaciju na dokazima. Svaki slučaj je zaseban a odgovornost<br />
individualna.<br />
Zaključak<br />
Način medijskog izvještavanja o ratnim zločinima u vrijeme<br />
trajanja konflikta doprinosi njegovom intenzitetu i dužini trajanja.<br />
Od načina novinarskog istraživanja i izvještavanja o<br />
ratnim zločinima i terorizmu u postkonfliktnom društvu<br />
ovisi da li će se to društvo kretati ka novom konfliktu ili<br />
ka rekonstrukciji i ozdravljenju društva. Odgovornost za<br />
usmjeravanje novinarskog rada počiva na samim novinarima,<br />
njihovim urednicima ali i lokalnim i međunarodnim političkim<br />
i drugim strukturama. Sami novinari treba da u konkurenciji<br />
identiteta i interesa odaberu svoju profesionalnu uvjerljivost<br />
kao temeljni kriterij kada budu odlučivali šta će biti u fokusu<br />
njihovog istraživanja. Oni treba da se odluče za profesionalne<br />
standarde istraživanja i izvještavanja kako bi težili<br />
rekonstrukciji i ozdravljenju društva, promicanju slobode i<br />
odgovornosti.<br />
Cilj novinarstva sam razumijevao kao širenje granica slobode<br />
u svom društvu a ne kao odbranu nečije slike svijeta. Jedna<br />
od najboljih profesionalnih i ljudskih karakteristika koju sam<br />
iskusio i stekao takvim radom jeste sposobnost da mijenjaš i<br />
vlastito razumijevanje svijeta i konkretnih događaja, u mjeri<br />
u kojoj uspijevaš sastaviti nasilno razbijenu sliku svijeta. Novinari<br />
treba da su posve0ćeni takvoj izgradnji mozaika kako bi<br />
liječili etnički podijeljeno društvo kakvo je danas u Bosni i<br />
Hercegovini.<br />
Esad Hećimović (1963., Zenica), novinar i publicist. Piše za sarajevski<br />
magazin BH Dani.
Change language