Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
pokazalo, da je znanost u svemu tome igrala jednu epizodnu<br />
ulogu. Važnije su ideološke pretenzije cijele knjige. One se<br />
svode na sljedeće: postojeći konsocijacijski poredak iskoristiti<br />
za pretvaranje etnosa u demos uz korjenito i opsežno<br />
institucionaliziranje politički proizvedenih etničkih razlika<br />
s konačnim ciljem etničke teritorijalizacije, (kon)federalizacije.<br />
Drugim riječima, nije ‘bošnjačkoj liberalnoj priči’ toliko<br />
bitno pokazati da podjele ne postoje koliko je Mirjani Kasapović<br />
važno ubijediti svoje čitatelje da su one povijesnom konstantom<br />
bosanskohercegovačkog društva odakle bi mogla donijeti<br />
‘slavodobitni’ zaključak kako “nema valjanih povijesnih i strukturnih<br />
razloga za bilo koji drugi federalizam osim etničkoga”<br />
(Kasapović, 2007: 142).<br />
“Zločin i kazna”<br />
Za mene, kao ‘bošnjačkog liberala’ duboka podijeljenost bosanskohercegovačkog<br />
društva potiče iz prethodnog rata. S time se<br />
očito slaže i Mladen Ančić, mada izvlači krajnje različite i, rekao<br />
bih, cinične zaključke da je:<br />
“...Bosna i Hercegovina onakva kakva je danas – država u kojoj<br />
tri nacionaolne zajednice žive (praktično) na svojim (u velikoj<br />
mjeri realno – osobito je to razgraničenje etnički realno u slučaju<br />
‘hrvatskog’ Drvara, Bosanskog Grahova i Glamoča – A.M.)<br />
razgraničenim teritorijima. Činjenica da je ta teritorijalna razdvojenost<br />
nacionalnih <strong>zajednica</strong> svježa stvar (a ne tradicionalna<br />
kako misli Kasapovićeva – A.M.) i posljedica nasilja, koje<br />
je u jednom slučaju (Srebrenica) posve opravdano okarakterizirano<br />
kao genocid, ne može utjecati na to da pred realnošću<br />
zatvorimo oči. Posve opravdano moralno zgražanje nad<br />
takvim postupcima, nikako ne može biti pretočeno u praktično<br />
djelovanje koje bi istim takvim nasiljem poništilo rezultate<br />
rata”(Ančić, 2007: 166).<br />
Dakle, kad nekog mučki ubijete onda izgleda sve što treba<br />
uraditi na sudu je da kažete da ‘pred realnošću ne smijemo zatvoriti<br />
oči’. Naime, ubijenoga više nema, i tu se priča završava.<br />
Naše moralno zgražanje nad ubistvom može biti opravdano<br />
ali, mudruje Ančić, ‘nikako ne može biti pretočeno u praktično<br />
djelovanje koje bi istim takvim nasiljem poništilo rezultate<br />
rata’. Ovo je flagrantna zamjena teza. Ko je u Bosni pozvao da<br />
se na nasilje odgovori nasiljem u cilju poništenja ratnih rezultata?<br />
Nikakvo nasilje nije potrebno. Dovoljna je obična pravda<br />
na sudu. Ančić bi se, dakle, zadovoljio samo s ‘opravdanim moralnim<br />
zgražanjem’ nad Srebrenicom, Omarskom, sljedstveno<br />
tome i Vukovarom i Ovčarom. Idemo se malo moralno zgražati,<br />
a onda ćemo se svojski baciti na ‘dovršenje konsocijacije’, odnosno<br />
sprovesti etničku teritorijalizaciju koja je rezultat tog<br />
zločinačkog nasilja. A potraga za zločincem, pravedan sudski<br />
postupak i prikladna kazna? E to je već ‘diskurs viktimizacije’,<br />
ili pak tekovine moderne civilizacije kao što je sudsko zadovoljenje<br />
pravde nisu za Bosance. Nije valjda da je svaki zahtjev<br />
za pravdom koji dolazi od porodica žrtava zločina i genocida<br />
“diskurs viktimizacije koji konstantno reproduciraju lokalne<br />
elite”(Ančić, 2007: 166)? Međutim, Ančić nastavlja dalje:<br />
“Nemogućnost nametanja jedinstvenoga modela kulture određenim<br />
skupinama pri tomu se često pretvarala i u problem<br />
teritorijaliziranja nacije u obliku nacionalne države, pa se tako<br />
nastale probleme obično razrješavalo kroz ratne sukobe oko<br />
Kakvu <strong>BiH</strong> (ne)želimo?<br />
teritorija. Uglavnom, latentno se društveno nasilje u ovakvu<br />
kontekstu otvoreno ispoljavalo, poglavito u (kratkotrajnim)<br />
razdobljima političkih kriza, u formama koje literaura danas<br />
definira u pojmovne kategorije od genocida, preko raznih oblika<br />
(više ili manje nasilnoga) etničkog čišćenja do organizirane razmjene<br />
pučanstva. Valja se ovdje samo letimično prisjetiti genocida<br />
nad Armencima u Turskoj, milijuna Nijemaca konačno<br />
protjeranih (uz više no obilatu primjenu nasilja i brojne žrtve) sa<br />
širokoga prostora Srednje-istočne i Jugoistočne Europe nakon<br />
Drugog Svjetskoga rata, ili organizirane razmjene pučanstva<br />
između Grčke i Turske nakon Prvog Svjetskog rata. Konačni je<br />
učinak svega toga činjenica da danas, na prostoru gdje su prije<br />
stoljeća i pol, po načelu ‘leopardove kože’ (što je omiljena metafora<br />
za prilike kakve su vladale u <strong>BiH</strong> do prve polovice 90-tih<br />
godina 20. stoljeća), izmiješani živjeli pripadnici različitih vjera,<br />
govornici različitih jezika, odnosno pripadnici različitih etničkih<br />
(‘nacionalnih’) <strong>zajednica</strong>, funkcioniraju klasične nacionalne države”<br />
(Ančić, 2007: 165).<br />
Dakle, što nam je s Bosnom i Hercegovinom činiti, iz ove perspektive?<br />
Povjesničar nam poručuje kako se građani <strong>BiH</strong>, osim<br />
‘opravdanog moralnog zgražanja’ ne trebaju puno osvrtati za<br />
onim što je bilo. Oni treba da shvate i konačno prihvate neumitne<br />
povijesne procese konstituiranja nacionalnih država koji<br />
podrazumijevaju genocid, organizirane razmjene pučanstva, te<br />
da bez nepotrebne viktimizacije na novom faktičnom stanju<br />
stvorenom silom nastave sa svojim životima, sada u ‘malko’<br />
promijenjenim okolnostima i da, po mogućnosti dovrše konsocijaciju<br />
definitivnom etnoteritorijalizacijom. Ono što im se<br />
prethodno desilo, povijesna je nužnost koja se, manje više desila<br />
svima, pa onda ne treba praviti mnogo buke oko toga. Evo<br />
prilike da se to obavi na netom etnički očišćenim bosanskohercegovačkim<br />
teritorijima. To im upravo nudi projekt etnoteritorijalizacije<br />
konsocijacijskog projekta.<br />
Izgleda onda da je problem s ‘bošnjačkim liberalima’ je u tome<br />
što ne žele priznati realnost stvorenu ilegalnom upotrebom<br />
sile, etničkim čišćenjem i genocidom. Utoliko su oni neodgovorni<br />
realisti, naspram Mirjane Kasapović koja se naziva odgovornim<br />
realistom. Ta “neodgovornost” spram realnosti je još<br />
posljednja objektivna prepreka etnofederalizmu i ona je, kada<br />
danas pogledam unazad na ovu dvogodišnju unutarbosansku<br />
polemiku oko konsocijacije u podmetu cijeloga problema.<br />
Međutim, šta ako se ta ‘predisponiranost’ za etnoteritorijalnu<br />
federaciju ostvari ratnim zločinom? Ako povijest, kako ukazuje<br />
Ančić, obiluje sličnim primjerima, treba li od toga sada napraviti<br />
regulativni ideal? Da li je opravdano prihvaćati tako flagrantne<br />
rezultate nasilja danas, s kraja 20. stoljeća i na početku 21.<br />
u vrijeme medijske sveprisutnosti i međunarodnog zakonodavstva,<br />
samo zato što je to bilo uobičajeno do jučer? Možemo li s<br />
iste pozicije uskratiti prava ženama, crncima, a možda i Jevrejima,<br />
jer je tako oduvijek u povijesti bilo?<br />
Zar nakon surovog krvoprolića u <strong>BiH</strong> od 1991 -1995 [19] kome je u<br />
temelju bio upravo etno-teritorijalni princip nije postalo kristalno<br />
jasno da svaki nagovještaj etno-teritorijalnog preustroja u<br />
<strong>BiH</strong> vodi do nasilja i genocida? U tom smislu ne protivim se etnoteritorijalizmu<br />
kao Bošnjak, već kao liberal kome je odvratna<br />
svaka pomisao na prakse ponižavanja i diskriminacije, a da ne<br />
19 Vjerovali ili ne, iako sam ‚bošnjački liberal‘ i ‚silajdžićevski hard-liner‘, inače<br />
duhovni sljedbenik Uskufije, smatram da je agresija na <strong>BiH</strong> počela kada je selo<br />
Ravno izbrisano s mape u jesen 1991.<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 129
Change language