Međunarodna zajednica i BiH - Status

More documents

Recommendations

Info

In memoriam takva, zbog svoje forme i stila, nije dovoljno rječita da izrazi sav duh njegovog vremena. Izgleda da se on u tim krutim, mramornim stihovima tadašnje lirike, osjećao zarobljenim upravo kao “vidra” u kavezu, i da je stoga morao što prije izaći iz tih zadanih metričkih okvira, i zaroniti u neke druge vode. On traži formu koja je najprikladnija za realistički stil, i nalazi je u komediji. No, prije nego što postaje komediograf, Držić eksperimentira s pastoralama, i to tako što na vrlo subverzivan način realistični svijet suprotstavlja iznutra onom idiličnom svijetu. On već tada izvodi na scenu svoje seljake, koji su simpatični i dobrodušni, za razliku od onih seljaka, kojima se dotadašnja sienska pastorala izrugivala. Smatram da je Živko Jeličić u pravu kada primjećuje da u Držićevim pastoralama realistično i idilično nisu spojeni, već oštro suprotstavljeni, i to ne slučajno: “Pastirska igra Marina Držića…ne počiva na spoju idiličnog i realističnog, kako je to voljela komentirati naša literaturna historija, ona se razvija na liniji oštrog sukobljavanja jednog i drugog elementa; samo što taj sukob nije površinski, ne ocrtava se direktno kao dramatična os scenske radnje.” Naravno, tek u komediji Držić pronalazi samoga sebe. Komedija na najbolji način izražava, kako njegov talent, tako i njegov temperament. No, vratimo se mi sada onom našem pitanju od maločas: koja je, dakle, zasluga Marina Držića danas, kada se njegove pastorale prikazuju postmodernistički s reflektorima u krošnjama, i s biciklistima kao suvremenim pastirima, dok oko glave Perišina zavezanog u velikoj jetenoj vreći zuje komarci? Prije svega, njegova je zasluga u tome što on prvi među našim humanistima podiže jezik s ulice na daske, dok ujedno spušta teatar među ljude. On doslovno teatar sekularizira, a jezik demokratizira! Kažemo prvi, jer će sto godina poslije njega, Bartol Kašić, isusovac, i da apsurd bude još veći – autor prve hrvatske gramatike – zagrmiti u Rimu protiv “svjetovnog teatra kao protivu smrtnog grijeha”. To da demokracije nema bez naroda, to je kao “dobro jutro”, ali to jutro još uvijek nije svanulo u svom punom sjaju, pa ni nakon pet stotina godina od rođenja Marina Držića. No, da li nam naš Marin Držić, čije komedije danas pomodni režiseri postavljaju na scenu kao mjuzikle, govori još nešto, osim toga, a što je za neke banalno kao “dobro jutro”, da demokracije nema bez naroda. Da, svakako, on nam i danas još štošta govori, a prije svega to da Novac nije i da ne može biti jedina mjera svih vrijednosti. Novac je samo sredstvo, a ne i cilj života. Kada novac postane jedini cilj života, onda čovjek čovjeku postaje sredstvo. To da čovjek čovjeku postaje sredstvo, a ne cilj i najveća potreba, to će Marin Držić uočiti još prije Karla Marxa, na samim počecima manufakturnog kapitalizma. Držić – Marx – Shakespeare Kroz usta starca Skupa, Držić kaže: “Amor nije amor, zlato je amor; zlato stare – mlade, lijepe – grube, svete – griješne, svjetove – crkvene pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturavaju, er su zlatni: vas je njih razum, pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se prvo mjesto dava”. No, slično će reći i mladi Marx u svojim Ekonomsko – filozofskim rukopisima iz 1844.: “Novac pretvara vjernost u nevjernost, ljubav u mržnju, mržnju u ljubav, vrlinu u porok, porok u vrlinu, slugu u gospodara, gospodara u slugu, glupost u umnost, a umnost u glupost”. Iz Držićevog citata valja posebno izdvojiti misao da se zlatu prvo mjesto daje, jer upravo danas, u eri neoliberalne globalizacije, među svim božanstvima koja spavaju u Partenonu svjetskih religija, Zlatno tele zauzima prvo mjesto. Čovjek je sve međuljudske 256 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja odnose podvrgava zakonu Profitne Stope, čije zlatne stope ljubimo kao fanatični hodočasnici. Međutim, novac sam po sebi nije izvor sreće, jer i bogati mogu biti nesretni. Držićeve sluge nemaju novca, ali imaju lukavstvo, koje im pomaže da postanu, ako već ne gospodari dobara, a onda barem gospodari sudbine. “Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potištene”, govori Pomet u prvom prizoru drugog čina. I doista, stari Skup, glavni lik iz prethodne Držićeve komedije, tipični je plautovski škrtac (inače, skup u prijevodu i znači škrtac), koji osjeća potištenost. Otkad je pronašao, da ne kažemo ukrao, neki lonac sa blagom, i sakrio ga ispod ognjišta svoje kuće, on od tada živi u permanentnom strahu, hoće li netko namirisati njegovo zlato, “koje bez vonja veći vonj neg svi vonji”, i ukrasti mu njegov “tezoro”. Strah s vremenom prerasta u maniju proganjanja. “Strah me je, neki ga su obonjali!”. Novac sam po sebi ne donosi sreću, već u ovom slučaju čak i nesreću: “Ne imat zlato – zlo! Imat ga na ovi način – zlo i gore! Otkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, sam me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogod pri njemu zakolje”. Znamo za onu izreku: oteto – prokleto, a kada čujemo kako Skup besjedi, postaje nam jasno zašto se današnji bogataši skrivaju u elitnim četvrtima, iza protuprovalnih vrata, iza vrata koje nadziru video kamere, a ispred kojih šeću bodygardi kao psi dobermani; zato jer nemaju miran san, i zato što se manično boje za svoje bogatstvo. Što više imaš, to manje jesi, jer škrtost, a dubrovački vlastelini su nadaleko bili poznati po svojoj škrtosti, dovodi do apsurda, da se čovjek zbog imaginarnog “imati”, odriče svog imanentnog “biti”, a “biti” znači uživati u punoći ljudskog života. “Asketizam škrca, koji svoje ljudske potrebe žrtvuje da bi ih nagomilao u obliku novca, najbolji je znak ove zablude koja pod utjecajem novca rađa izvrtanje prirodnih odnosa prema proizvodima”, primjećuje sociolog Rudi Supek. Kako novac izvrće prirodne odnose, reći će nam pak Karl Marx: “Ono što ja jesam i što mogu, nipošto nije određeno mojom individualnošću. Ja jesam ružan, ali mogu da kupim sebi najljepšu ženu. Prema tome, ja nisam ružan, njena odbojna sila uništena je novcem. Ja sam – po svojoj individualnosti - kljast, ali novac mi pribavlja dvadeset i četiri noge; prema tome nisam kljast. Ja sam nevaljan, nepošten, nesavjestan čovjek bez duha, ali novac je cijenjen, pa prema tome je i njegov vlasnik dobar. Novac je najviše dobro (da, to kaže i Držić, kroz usta starca Skupa: “Što ćeš, zlatu se svijet klanja”…”Sin nije sin, ni prijatelj – dinar dobrotu šteti”, ops. F. E.), prema tome je i njegov vlasnik dobar; novac me uz to oslobađa truda da budem nepošten, prema tome se pretpostavlja da sam pošten; ja sam bez duha, ali novac je stvarni duh svih stvari, kako bi onda njegov vlasnik bio bez duha? Uz to on još može sebi da kupi duhovite ljude, a zar onaj koji je vlast nad duhovitima – nije duhovitiji od duhovitoga? Zar ja, koji novcem mogu postići sve što ljudsko srce zaželi, nemam sve ljudske sposobnosti? Zar prema tome moj novac ne pretvara sve moje nedostatke u njihovu suprotnost?”. Da, upravo tako: novac ima tu moć da sva ljudska svojstva pretvori u njihovu suprotnost! Novac je “vidljivo božanstvo” koje “spaja nemogućnosti”, primjećuje Shakespeare u Timonu Atenskom: “Ti slatki kraljeubico, temelji raskolniče/Sina i oca!Sjajni oskrvnitelju/najsvetijeg loga himena!/Hrabri Marse!/Vječno cvjetajući sjajem svojim topiš sveti snijeg/Na čistom krilu Dijane!/Ti vidljivo božanstvo,/ Što nerazdvojivo spajaš nemogućnosti/I siliš da se ljube!/O, probni kamene srdaca!/Zamisli, buni se rob tvoj, čovjek!/Pometi ih silom pomamnom, i razdorom uništi,/Da zvjerinje carstvo zavlada svijetom ovim!” (podc. F. E.). Na drugom mjestu, malo
poviše, Shakespeare postavlja pitanje, što je zlato, i odgovara: “Zlato? Skupocjeno, iskravo, crveno zlato?/Ne, bogovi, nisam zalud proklinjao./Toliko od njega čini crno bijelim,/Ružno lijepim, a zlo dobrim činim,/Staro mladim, plašljivo hrabrim,/A podlo plemenitim”. Ono što je naš dum Marin rekao na svom dubrovačkom dijalektu, to će isto ponoviti, samo na engleskom jeziku, nekoliko desetljeća poslije, i veliki William Shakespeare, koji se rodio godine gospodnje 1564., što će reći, da je imao samo tri godine, kad je tamo negdje na Mediteranu umro naš Marino Darsa. (Inače, svjetska kazališna historiografija primijetila je još davno da Držićeva Grižula anticipira Shakespeareov San Ivanjske noći!). Postvarenje i otuđenje No, vratimo se mi tamo gdje smo stali. Ako je bit života uživanje u njegovoj punini, onda je škrtost – koja proizlazi iz straha od gubitka novca – suprotnost samoj biti života. Ustvari, škrtost je posljedica egoizma, a čovjek bi kao društveno biće, trebao prije svega biti altruist. Drugim riječima rečeno, društveni odnos je odnos čovjeka prema čovjeku, što znači, da se ljudska svojstva mogu razmjenjivati samo za ljudska svojstva: ljubav za ljubav, prijateljstvo za prijateljstvo, povjerenje za povjerenje i slično, a ne na izokrenuti, izvitopereni, da ne kažemo alijenirani način, da se ljubav, na primjer – toliko opjevana kod pjesnika, kao jedino čisto utočište društvenosti, može kupiti novcem! “Ako volim, ne izazivajući ljubav za uzvrat, tj. ako tvoja ljubav kao ljubav ne producira uzvratnu ljubav, ako se ti životnom manifestacijom kao voleći čovjek ne učiniš i voljenim čovjekom, tvoja je ljubav nemoćna, tvoja je ljubav nesreća”, zaključuje mladi Marx. Time smo ponovno došli do pojma sreće (fortune), koja kod Držića zauzima centralno mjesto, ali o tome nešto kasnije, jer prije toga valja još nešto reći o fetiškom karakteru novca. Naime, Držić je otkrio fenomen tzv. postvarenja (njem. Verdinglichung) ili reifikacije, još davno prije nego što je filozofska javnost otkrila Marxove rane radove, i prije nego što je Lukács objavio svoje epohalno djelo “Historija i klasna svijest”. Držić naravno nije bio marksist, jer to i nije mogao biti, ali on je razmišljao pseudomarksistički već u predmarksističko doba. Da se podsjetimo: postvarenje je fenomen, kada odnos robno- novčane proizvodnje, koji je prije svega odnos među ljudima, postaje odnos među stvarima. Tada, naime, dolazi do svojevrsne inverzije: stvari postaju ljudi, a ljudi stvari. Kada Skup sazna da mu je ukraden njegov “tezoro”, on za krađu optužuje svojeg budućeg zeta, mladog Kamila. Skup gotovo plačljivim glasom traži da mu Kamilo vrati ono što je ukrao, a Kamilo odgovara da mu on ne može vratiti Andrijanu, njegovu kći, jer da je već sa njom vjeren. No, Skup je već dogovorio vjeridbu sa Zlatim Kumom, koji bi Andrijanu uzeo bez “prćije”. Dolazi do jedne komične, a ustvari tragikomične situacije, gdje Skup ište svoje blago, a Kamilo svoju vjerenicu, s tim da se njih dvojica uopće ne mogu sporazumjeti, jer je novac već zamijenio čovjeka, a čovjek novac! Teško da je itko prije Slavka Kolara u našoj književnosti tako uspješno prikazao fenomen postvarenja kao Marin Držić. Skup je svojevrsna predigra za Dunda Maroja, u kojem Pomet upravo plastično prikazuje fenomen postvarenja: “dukati pak obuku se u rize ter šetaju”: ‘Ovo sam!’ i ‘ja sam’ i para mu da je on. Bastasi, vele se hoće!” Sjajno: dukati se obuku u rize, a ne čovjek, i ti bi dukati htjeli biti gospoda. Pomet se ruga i plavoj krvi: “Za vlastelinu čovjeku bit hoće se čista krv od juhe, od kapuna i od jarebica učinjena, a ne od luka česnovitoga i od srdjela”. Ali, ti plemići, čija je krv “od kapuna i jarebica učinjena”, nisu ništa vrjedniji od njega, Pometa, koji je uljudan i razuman. No, Držić nije nazreo samo fenomen postvarenja, već i fenomen otuđenja. Čovjek je otuđen od svoje biti, on je podvojen kao homo duplex. Kada Držićevi glavni likovi govore sami za sebe u dužim ili kraćim monolozima, onda to iz njih progovara alter ego, njihovo drugo Ja. Skup zna da lakomost nije dobra ljudska osobina, i on stoga kaže Zlatom Kumu: “lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava, i kuga je od svijeta”. Međutim, on jednako tako smatra da je rastrošnost još veće zlo: “Ma razmetan čovjek vele je gore, er lakomos uzdrži, a razmet rasiplje”. Dundo Maroje voli više svoje dukate, nego sina Mara, i to je točno, ali ispod kože tog škrtog debelokošca, ipak se krije očinska ljubav. “U Dundu Maroju javilo se ono dvostruku knjigovodstvo čovjeka novčara, ono dvojstvo ličnosti, onaj uprošćeni, mehanizirani Dundo Maroje, funkcionalan u ovom pohabanom, ljudskom Dundu Maroju, kojeg vidimo na sceni” (podc. F. E.), primjećuje Jeličić, i dodaje “da je ovaj izvanjski pod vlašću unutarnjeg i tek u riječima, upravljenim Maru, kao da se pojavila oslobođena sjenka prvog više ljudskog”. Iako se Pomet ruga svojim gospodarima, on bi ipak volio biti kao oni, a to vidimo i po tome što često citira izokrenute latinske fraze u želji da pred drugima ispadne učen, pa će tako na kraju posljednjeg čina odjenuti i velur i staviti kolajnu i mač. Čini se da sluga Pomet, kao centralni lik komedije Dundo Maroje i Držićev glasnogovornik, kao lik koji pokreće cijelu radnju, poput one Lenjinove lokomotive koja pokreće cijelu historiju, nema u sebi nikakvih viših životnih ideala, osim da se naždere i napije. Pomet je, suvremenim rječnikom rečeno, pragmatičar. On je opredmećeni, literarizirani makijavelist. No, ako je Pomet kao Držićev glasnogovornik makijavelist, je li onda i sam Držić zagovornik praktične filozofije Niccole Machiavellija? Smatram da je Držić u svom ponajboljem djelu, u komediji Dundo Maroje, na vrlo uspješan način spojio dva naizgled nespojiva filozofa: Niccolu Machiavellija i Thomasa Morea. Doista, ta dva filozofa kao inspicijenti stoje iza kulisa njegovog dramskog répertoireua, i šapću mu što da kaže u kojem trenutku. Naime, Držić u jednom te istom djelu, kroz lik Pometa progovara kao makijavelist, dok u prologu tog istog djela, kroz usta negromanta Dugi Nos, progovara kao utopist. Kako je to moguće? Kako je moguće da se u jednu filozofiju spoje pragmatizam i socijalizam, odnosno realizam i utopizam? Nije li Držić živo proturječje? Držić nije nikakvo živo proturječje, a to je itekako moguće, jer ako se od jednog filozofa uzme ono napredno, a odstrani ono reakcionarno, i ako se od drugog filozofa također uzme ono humano, a odstrani ono iracionalno, onda dobijemo jedan alkemijski spoj, koji se u ovom slučaju zove: demokratski socijalizam. No, krenimo prvo od Machiavellija. Držić – Machiavelli - More In memoriam Obično se smatra da je Machiavelli ideolog buržoaske diktature, što je donekle i točno, jer za njega sila predstavlja temelj novovjekovne države, dok bi vlast trebalo centralizirati i predati u ruke trgovačko – industrijskog kapitala, a da je makijavelizam sinonim za politiku koja ne bira sredstva kako bi ostvarila svoj konačni cilj, što je također donekle točno, jer on čak opravdava i zločin kao metodu za održanje na vlasti. Međutim, Machiavelli nije samo to, kao ni makijavelizam, a Držić sigurno nije preuzeo od njega ono najgore, već ono najbolje. status, broj 13, jesen/zima 2008. | 257
Page 1 and 2:
oj 13, jesen / zima 2008. ISSN 1512
Page 3 and 4:
Sadržaj UVODNIK Eldar Sarajlić: I
Page 5 and 6:
i stvaranje zajedničke, moderne sf
Page 7 and 8:
da Visoki predstavnik ipak neće im
Page 9 and 10:
TEMA BROJA: MEĐUNARODNA ZAJEDNICA
Page 11 and 12:
Naravno, neki su primijetili kako p
Page 13 and 14:
su se otkrivali o ovoj temi čitavo
Page 15 and 16:
Izgradnja države je osposobila Eur
Page 17 and 18:
kao primarni mehanizam, te ga se ta
Page 19 and 20:
http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/
Page 21 and 22:
Ipak, uskoro je institucionalni nov
Page 23 and 24:
Neusvajanje ustavnih reformi u apri
Page 25 and 26:
Sterilnost međunarodne zajednice u
Page 27 and 28:
Štaviše, veoma mali broj predstav
Page 29 and 30:
Izgubljeni u prevodu, izgubljeni u
Page 31 and 32:
dler, 2000: 158, 190). Paddyja Ashd
Page 33 and 34:
tnog oslovljavanja koje je u isto v
Page 35 and 36:
Neodlučni gospodar: proturječnost
Page 37 and 38:
dio nakon raspada socijalističke J
Page 39 and 40:
kih konstelacija i njima inherentno
Page 41 and 42:
S obzirom da je prilično izvjesno
Page 43 and 44:
u genocidu kod Srebrenice i masovni
Page 45 and 46:
Takvo proširenje značenja se poka
Page 47 and 48:
Nizom presuda ICTR-a u vezi sa geno
Page 49 and 50:
Drenice cijelu veliku obitelj Jaša
Page 51 and 52:
sova!). Ovim želim ukazati na “k
Page 53 and 54:
Milleru, uspješno se izborio sa hr
Page 55 and 56:
niji je faktor Srbije, još uvijek
Page 57 and 58:
Strana i naša vlast - Između gost
Page 59 and 60:
gli ste, dakle, samo kao stranac, o
Page 61 and 62:
moglo nekako skloniti, javni prosto
Page 63:
pomirljivim (nezaboravimo: privatni
Page 66 and 67:
O pamćenju i simbolima Simboli rat
Page 68 and 69:
O pamćenju i simbolima automobil.
Page 70 and 71:
O pamćenju i simbolima čistiti, j
Page 72 and 73:
O pamćenju i simbolima Vjerski sim
Page 74 and 75:
O pamćenju i simbolima Zaključak
Page 76 and 77:
O pamćenju i simbolima opasni dogm
Page 78 and 79:
O pamćenju i simbolima vjerski, up
Page 80 and 81:
O pamćenju i simbolima sadržaja n
Page 82 and 83:
O pamćenju i simbolima kulturne, n
Page 84 and 85:
O pamćenju i simbolima Ženska ulo
Page 86 and 87:
O pamćenju i simbolima imati autor
Page 88 and 89:
O pamćenju i simbolima Koliko je t
Page 90 and 91:
O pamćenju i simbolima pravdi, i o
Page 92 and 93:
O pamćenju i simbolima stvarnosti
Page 94 and 95:
O pamćenju i simbolima menzionalno
Page 96 and 97:
O pamćenju i simbolima stitim ruka
Page 98 and 99:
O pamćenju i simbolima srđa. Zato
Page 100 and 101:
O pamćenju i simbolima II. PREVLAS
Page 102 and 103:
O pamćenju i simbolima zor ne pozn
Page 104 and 105:
O pamćenju i simbolima za pretrplj
Page 106 and 107:
O pamćenju i simbolima Religijski
Page 108 and 109:
O pamćenju i simbolima Po mome skr
Page 110 and 111:
O pamćenju i simbolima O NEKIM POL
Page 112 and 113:
O pamćenju i simbolima Isusova na
Page 114 and 115:
O pamćenju i simbolima shvaćanju,
Page 116 and 117:
O pamćenju i simbolima ga je Srce
Page 118 and 119:
O pamćenju i simbolima okolnost, p
Page 120 and 121:
O pamćenju i simbolima na koncu 19
Page 122 and 123:
Kakvu BiH (ne)želimo? Ideološki p
Page 124 and 125:
Kakvu BiH (ne)želimo? zirano da ko
Page 126 and 127:
Kakvu BiH (ne)želimo? veličinu vl
Page 128 and 129:
Kakvu BiH (ne)želimo? lizam, etni
Page 130 and 131:
Kakvu BiH (ne)želimo? govorim o ra
Page 132 and 133:
Kakvu BiH (ne)želimo? Reference: A
Page 134 and 135:
Kakvu BiH (ne)želimo? od 1990. do
Page 136 and 137:
Kakvu BiH (ne)želimo? ričkog anar
Page 138 and 139:
Kakvu BiH (ne)želimo? Politolozi s
Page 140 and 141:
Kakvu BiH (ne)želimo? država [51]
Page 142 and 143:
Kakvu BiH (ne)želimo? vanja za one
Page 144 and 145:
Kakvu BiH (ne)želimo? Mirjana Kasa
Page 146 and 147:
Kakvu BiH (ne)želimo? imaju druga
Page 148 and 149:
Kakvu BiH (ne)želimo? nik što ga
Page 150 and 151:
Kakvu BiH (ne)želimo? oni ovdje ni
Page 152 and 153:
Kakvu BiH (ne)želimo? Što će nam
Page 154 and 155:
Kakvu BiH (ne)želimo? kog pristupa
Page 156 and 157:
Kakvu BiH (ne)želimo? zaključak d
Page 158 and 159:
Kakvu BiH (ne)želimo? narodne zaje
Page 160 and 161:
Kakvu BiH (ne)želimo? skog sporazu
Page 162 and 163:
Kakvu BiH (ne)želimo? vine dodatni
Page 164 and 165:
Kakvu BiH (ne)želimo? državnosti.
Page 166 and 167:
Kakvu BiH (ne)želimo? rističko, s
Page 168 and 169:
Kakvu BiH (ne)želimo? subjekta i p
Page 170 and 171:
Kakvu BiH (ne)želimo? što moderno
Page 172 and 173:
Kakvu BiH (ne)želimo? bez “staln
Page 174 and 175:
Kakvu BiH (ne)želimo? tika kao dru
Page 176 and 177:
Kakvu BiH (ne)želimo? Neka pitanja
Page 178 and 179:
Aktualije AMERIKA DAN POSLIJE Pobje
Page 180 and 181:
Aktualije jedan od čelnih ljudi Re
Page 182 and 183:
Aktualije čovjeka kao da je pobio
Page 184 and 185:
Aktualije zauzela Vozuću. Jadranko
Page 186 and 187:
Aktualije u zatvorskoj ćeliji , do
Page 188 and 189:
Identitet naš svagdašnji Između
Page 190 and 191:
Identitet naš svagdašnji ogoljeni
Page 192 and 193:
Identitet naš svagdašnji sebi. I
Page 194 and 195:
Identitet naš svagdašnji voda raz
Page 196 and 197:
Historiografija POGLED NA WASHINGTO
Page 198 and 199:
Historiografija stvari u svoje ruke
Page 200 and 201:
Historiografija muslimanski kanton.
Page 202 and 203:
Historiografija prethodni, navedeno
Page 204 and 205:
Historiografija sku trojku” [4] t
Page 206 and 207: Historiografija gom poglavlju koji
Page 208 and 209: Historiografija Praktično, nastala
Page 210 and 211: Historiografija Ujedinjene nacije p
Page 212 and 213: Historiografija janje, kumulaciju i
Page 214 and 215: Historiografija identitet vremenom
Page 216 and 217: Historiografija sebnu Crkvu bosansk
Page 218 and 219: Historiografija budućnosti i svetc
Page 220 and 221: Historiografija knjiga, čitateljim
Page 222 and 223: Historiografija konstantinopolskog
Page 224 and 225: Historiografija rođenom i odraslom
Page 226 and 227: Historiografija Izvori identiteta H
Page 228 and 229: Historiografija U ćirilici ima sva
Page 230 and 231: Historiografija ili političkih oko
Page 232 and 233: Historiografija Također je razumno
Page 234 and 235: Historiografija nisam upoznat da me
Page 236 and 237: Filozofija Oproštaj od kritike Epo
Page 238 and 239: Filozofija naime kao čistog uma, p
Page 240 and 241: Filozofija guće korisne uporabe to
Page 242 and 243: Umjetnost i društvo Claudio Lange,
Page 244 and 245: Umjetnost i društvo Konzola na aps
Page 246 and 247: Umjetnost i društvo pokazuju vagin
Page 248 and 249: Umjetnost i društvo Rekonstrukcija
Page 251 and 252: IN MEMORIAM
Page 253 and 254: novovjekovnoj filozofiji ne govori
Page 255: odan svom gospodinu Bogu. Dobro, Ju
Page 259 and 260: Dugi Nos). Držić je dijalektičar
Page 261 and 262: Povodom 95. obljetnice rođenja Her
Page 263 and 264: Willy Brandtov Kniefall - klecanje
Page 265: Hami Ibrulju* Ivan Vukoja Dragi pri
Page 268 and 269: Prikazi esad Bajtal, Država na če
Page 270 and 271: Prikazi Motiv iz Borja, Klobuk, sad
Page 272 and 273: Prikazi Moćni simbol štapa, Posu
Page 274 and 275: Prikazi damir šabotić, Zazivač m
Page 276 and 277: Prikazi Senadin Musabegović, Rat:
Page 278: Prikazi 278 | magazin za političku
show all

Međunarodna zajednica i BiH - Status

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?