Međunarodna zajednica i BiH - Status

Kakvu BiH (ne)želimo?
Politolozi su uglavnom svjesni tih interferencija i, kada ih već
ne mogu sasvim otkloniti, nastoje da ih barem umanje — osim
na Balkanu, gdje je politologija u najvećoj mjeri političko sredstvo,
te kao ancilla politicæ ne služi otkrivanju “istine” već
ostvarenju odabranog političkog cilja. Tu svako uopštavanje
polazi od zainteresiranog odabira činilaca, zbog čega nema
valjanost, ali ima dnevnopolitičku korisnost. Upečatljiv primjer
nevaljanog uopštavanja nalazimo u lavini “stručnih mišljenja”
koja u nedavnom priznavanju nezavisnosti Kosova vide međunarodnopravni
presedan, kao i u pratećim rasuđivanjima po
analogiji na kojima se temelje manje-više neprikriveni zahtjevi
da se, nakon “izražavanja narodne volje” putem referenduma, i
kao nekakva kompenzacija, omogući izdvajanje Republike Srpske
iz Bosne i Hercegovine i njezino prisajedinjenje Srbiji.
Uvrstimo li u uopštavanje, kao relevantan činilac, “narodnu volju”,
jedan ishod za koji se čini da je konačan, a to je današnja
samostalnost Crne Gore, ostaje neobjašnjiv: jer, na referendumu
1990. ubjedljiva većina stanovnika bila se izjasnila za
“ostanak u Jugoslaviji”! No ako se sada prisjetimo da je, po
proglašenju rezultata crnogorskog referenduma iz 1990, glasnogovornica
američkog State Departmenta Margaret Tutwiler
kratko izjavila da Sjedinjene Američke Države te rezultate ne
priznaju, postaje jasno da je “volja liberalnih demokratija” onaj
relevantni činilac koji može objasniti taj ishod, iako ne figurira
niti u jednoj ponuđenoj shemi rasuđivanja.
I za prosuđivanje o presedanu kakav priznanje Kosova navodno
predstavlja, obrazloženja State Departmenta relevantnija su
nego razmišljanja stručnjaka za međunarodno pravo ili srbijanskih
političara. A američka vlada upravo ističe da se, zbog neuobičajene
kombinacije činilaca u kosovskoj situaciji, “na Kosovo
ne može gledati kao na presedan za bilo koju drugu situaciju
danas u svijetu” (“Kosovo cannot be seen as a precedent for any
other situation in the world today”) [39] .
“Danas u svijetu”, je li to samo uobičajena formula birokratskog
govora, ili bitno određenje koje daje naslutiti da je jučer u
svijetu možda bilo sličnih situacija, koje su same precedentne
u odnosu na današnju kosovsku? U svakom slučaju, na osnovu
iste građe ali drukčijeg odabira činilaca koje smatramo relevantnima,
moguće je izvesti politološko uopštavanje koje se
bolje drži pred empirijskom provjerom. Ako prihvatimo da je, u
našoj hemisferi, u poslovima priznavanja državâ najrelevantniji
činilac volja jedine supersile i njenih liberalno-demokratskih
saveznica, moramo biti pažljiviji prema iskazima koji tu volju
izražavaju. Šta je, prema mišljenju američkih zvaničnika, ta
neuobičajena kombinacija elemenata koja se ne nalazi drugdje
i zbog koje je Kosovo poseban slučaj? U najkraćem: kontekst
raspada Jugoslavije, etničko čišćenje i zločini protiv civilnog
stanovništva (“the context of Yugoslavia’s breakup, the history
of ethnic cleansing and crimes against civilians in Kosovo”). Stoga
analogije američkih zvaničnika dovode Republiku Srpsku
u vezu s nacističkom Njemačkom, a ne s Kosovom: “Dva
genocida su se dogodila na tlu Evrope u proteklih 70 godina,
jedan je od njih počinjen u ime Republike Srpske. To je činjenica
i neće se promijeniti” [40] .
39 “U.S. Recognizes Kosovo as Independent State”, Statement by Secretary of
State Condoleezza Rice, 2008/117, February 18, 2008.
40 Charles English, ambasador SAD u Bosni i Hercegovini, prema Oslobođenju od
12. maja 2008, s. 5.
138 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Znamo li da je Njemačka po završetku Drugog svjetskog rata
(tj. “jučer u svijetu”) ostala bez njemačkih krajeva istočno od
Odre, možemo uopštavanjem doći do sljedećeg politološkog
zaključka: zemlje koje u zapadnoj hemisferi počine genocid,
ostaju bez dijela državnog teritorija, i to bez kompenzacije.
(Uvijek je moguće, čineći tzv. “analitičku grešku” [41] , smatrati
američki stav o posebnosti kosovskog slučaja irelevantnim
i tumačiti istu političku zbilju isključivo u kategorijama
međunarodnog prava [42] , no tada prijeti opasnost od trajnih
frustracija — svijet će se tvrdoglavo ponašati protivno našim
očekivanjima.)
4. “Dobrodošli u komunističku samoposlugu”
“Konsocijacionistička” argumentacija protiv liberalnog modela
ne samo da se nevaljanim uopštavanjem služi, ona na njemu
počiva. Njezini zagovornici u svom izlaganju ne dolaze do
nekog zaključka, već polaze od jednog određenog zaključka,
i u svojoj orijentaciji na gusto ispisanoj mapi opisa i (samo)
opravdanja liberalizma brižljivo biraju, kao relevantne činioce,
one putokaze koji će ih do tog zaključka opet dovesti. Naravno,
svaki argument je konstrukcija, ali nije svaka konstrukcija
argument. Kada ovi autori preuzimaju deskriptivne i normativne
elemenate od pisaca različitih profila i iz različitih epoha,
ali samo onoliko koliko ti elementi opslužuju njihovu ideološku
pred-rasudu, to opasno liči na intelektualnu verziju “komunističke
samoposluge”.
Na drugom mjestu [43] razrađujem ovu figuru, koja se odnosi na
sklonost balkanskih subjekata — individualnih i kolektivnih
— da zapadnoevropsku civilizaciju sa svim njezinim vrijednostima,
dostignućima, praksom i ustanovama posmatraju kao
samoposlugu u koju po želji ulaze u bilo koje doba, u kojoj
mogu da kupuju ili samo razgledaju, gdje uzimaju samo ono
što im se sviđa dok kraj onoga što im se ne sviđa nezainteresirano
prolaze ili ga eventualno šutnu s prezirom, i izlaze s
punim kolicima ništa ne plativši (“komunizam”!). No iz panoplije
argumenata koje je liberalna tradicija stoljećima izgrađivala
samo naizgled može se bez naknade uzimati sve što
čovjek poželi (i samo ono što poželi!), što je vidljivo, naprimjer,
iz načina na koji Mirjana Kasapović “stavlja u funkciju”
Johna Stuarta Milla, prenoseći navod iz njegovih Razmatranja
o predstavničkoj vladavini:
Slobodne institucije su gotovo nemoguće u zemlji sastavljenoj
od različitih nacija. Među ljudima koji nemaju osjećaj međusobne
povezanosti, pogotovo ako čitaju i govore različite jezike, ne
može postojati jedinstveno javno mnijenje nužno za djelovanje
predstavničke vladavine. Utjecaji što oblikuju stavove i odlučuju
o političkim akcijama, razlikuju se u različitim dijelovima zemlje.
Posve različite skupine vođa imaju povjerenje u različitim
dijelovima zemlje (Mill, 1989, II, 162) [44] .
Recimo još da se Mill nije zadovoljio pukom dijagnozom, već
je prepisao i terapiju. Kako liberali svemu nadređuju slobodne
41 Cf. infra.
42 Kako to čini npr. Tibor Várady, prema Oslobođenju od 29. oktobra 2008, ss.
34-35 (“Most Radija Slobodna Evropa”).
43 U Kritici bosanskog uma, koja treba da se pojavi krajem 2010.
44 Mirjana Ka s a P o v i ć, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna
država, ss. 23-24.