Međunarodna zajednica i BiH - Status

kuplja različite struke [3] te na njega namjeravam odgovoriti na
temeljima koja su drugi već postavili ili barem pripremili teren
za gradnju.
Jezik kao sastavnica nacionalnog identiteta
Pitanje nacionalnog identiteta kompleksna je stvarnost i o
tome se stvorila bogata filozofijska tradicija. [4] Pod utjecajem
Johanna Gottfrieda Herdera, Novalisa i drugih njemačkih prosvjetitelja
krajem 18 st. ustalilo se mišljenje da je temelj nacionalnog
identiteta zajedništvo jezika. Jezik je, naime, sredstvo
kojim se prenosi tradicija te tako čuvaju i prenose osjećaji,
simboli, emocionalne veze i mitovi, što znači da ujedinjuje
pojedince u zajednicu kulture. S time je povezano i uvjerenje da
svaka nacija ima svoju osobitu ulogu u svijetu, svoju misiju koja
je jednostavno dana, tj. od Boga predodređena.
Vjerojatno ni jedno identitetsko obilježje nije bilo toliko zlorabljeno
kao jezik i nigdje toliko koliko u BiH. A jezik je postao
problem kad se u njega umiješala ideologija. U 19. st., u stoljeću
rađanja nacija, Vuk Stefanović Karadžić i drugi srpski
prosvjetitelji primijenili su turski milletski sustav organizacije
društva i na područje jezika te je populacija koja je govorila
štokavskim narječjem imenovana srpskom etničkom skupinom
(“Srbi sva tri zakona”), čime su nestali Hrvati, Crnogorci
i drugi narodi ili su bili svedeni na skupine “plemenâ” na uskim
geografskim područjima.
Srbima su u tim nastojanjima uvelike pomogli slovački slavisti
Jozef Dobrovski, Jozef Šafařik i Jan Kollar. No ne manju pomoć
Srbima u tim nastojanjima dali su i Hrvati, koji su, zaneseni
slavenskim objedinjavanjima, bili voljni odreći se barem dijela
hrvatske nacionalne (jezične) svijesti. Navodi se nekoliko razloga
za takvo raspoloženje među Hrvatima, a barem nekoliko
njih je vezano za Katoličku crkvu. Jedan razlog bio bi navodno
ozračje katoličkog univerzalizma koje je Hrvate činio prijemčivijima
drugim, stranim idejama i programima. Drugi razlog
bi bio navodni program Katoličke crkve otvaranja (prodiranja)
prema Istoku i pravoslavlju. [5] Bilo kako bilo, Hrvati su svojim
pristajanjem na prilagođavanje jezika drugim i drukčijim idiomima
ušli u žrvanj koji je mlio osobitosti (i različitosti) hrvatskog
jezika kako bi se približio i izjednačio sa srpskim. Takva su se
nastojanja intenzivirala kad su Hrvati i Srbi postali dijelovima
istih državnih cjelina. Hrvatima najčešće nije ostalo ništa doli
povremenim istupima, deklaracijama i izjavama prosvjedovati
protiv planskoga i nasilnoga gubljenja jezičnog (i nacionalnog)
identiteta, kao što je bila poznata Deklaracija o položaju hrvatskog
jezika 1967. ili slična deklaracija nekih hrvatskih književnika
u Bosni i Hercegovini 1971.
Što je s položajem Hrvata i njihova jezika danas u BiH? Čini
se da se upravo u području jezika poništava slogan o povijesti
3 E. Gellner, Nations and Nationalism, Oxford, Blackwell, 1983.; M. Guibernau,
Nationalisms, Polity Press, Cambridge, 1995.; C.-U. Schierup, i A. Alund,
Paradoxes of Multi-Culturalism, Aldershot, Avebury, 1990.; A. Schlesinger, The
Disuniting of America, Norton, New York, 1992.; A. Smith, The Ethnic Origins
of Nations. Blackwell, Oxford, 1986.; M.Weber, Economy and Society, Bedminster
Press, New York. 1968.
4 Stanley I. Benn,”Nationalism”, The Encyclopedia of Philosophy, vol 5 and 6,
Macmillan – Free Press, New York – London, 1967., 442-445.
5 Ivan Biondić, Historia reducta (Umanjena povjesnica). Drama hrvatske identifikacije,
Vlastita naklada – Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata,
Zagreb, 2006., mjestimično.
Historiografija
kao učiteljici života, a potvrđuje pravilo o argumentu (brojčano)
jačega. Danas se Hrvati, čini se, uzalud trude oko ozakonjenja
svoga prava na vlastiti jezik i na njegovu jednakopravnu uporabu
u javnim institucijama i medijima. Ta je uzaludnost vidljiva
iz onemogućavanja da imaju svoju televiziju, svoje udžbenike
u školama i sl. Pri tomu je zanimljivo da se većinski narod
(Bošnjaci) ponaša glede jezika slično Srbima u bivšoj državi.
[6] To je velika šteta, jer bi se upravo većinski narod trebao
truditi oko očuvanja identitetskih osobina manjega, pogotovo
u BiH, gdje je hrvatski narod konstitutivan, što znači jednakopravan.
S druge strane, i neki Hrvati u BiH ponašaju se kao što
su se ponašali mnogi od 19. st. do raspada Jugoslavije, tj. voljni
su izići ususret Bošnjacima tvrdnjom da hrvatski jezik Hrvata
u BiH nije isti kao i hrvatski jezik u Hrvatskoj i da se oni ne bi
smjeli oslanjati na Zagreb u definiranju svoga jezika. [7]
No onkraj tih politikantskih poteza, upravo jezične osobitosti
puka u BiH govore više od dodvoraških riječi. A jezična osobitost
BiH, koja se rijetko susreće izvan tih okvira, je da su se u
njoj razvila i prakticirala tri pisma – glagoljica, hrvatska ćirilica
(bosanica) te kasnije i ćirilica. Još je zanimljivije vidjeti
kako se pojedino pismo odražava na identitete stanovništva
BiH. Po svemu se čini da je glagoljica najstarije pismo i u BiH
te da je i Crkva bosanska bila glagoljaška zajednica. [8] Iz glagoljice
se tijekom vremena i očito zbog lokalnih potreba razvila
hrvatska ćirilica koja se nije upotrebljavala samo u BiH, iako
tamo najviše, nego i u mnogim krajevima današnje Hrvatske. [9]
Dobri poznavatelji tog pisma, osobito između dva rata, isticali
su kako je ispravno to pismo zvati hrvatskom ćirilicom, jer se
u nekim bitnim elementima razlikuje od raške (srpske) ćirilice.
Istaknimo nekoliko značajki:
Za Hrvate koji su se služili bosanicom slova i, đerv i jat označavaju
samo glas “i” – dok Srbi imaju sva tri glasa koja označavaju
ta tri znaka.
Bosanica je za glasove lj i nj pronašla svoja rješenja (stavlja đ
ispred l odnosno n – što također odražava zapadne utjecaje),
dok ćirilica upotrebljava ja, je, ju.
I umjesto ćiriličkoga ja bosanica upotrebljava ě (Ostoja
– Ostoě).
Bosanica ima poseban znak đ (kao i glagoljica đerv), dok ćirilica
nema posebna znaka nego se služi s g.
Ortografija je u Bosni ostala uvijek ista, dok se u Srbiji mijenja.
6 Ivo Lučić, “Je li Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom?”, Globalizacija i
identitet. Rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi politike, uredili
Miroslav Tuđman i Ivan Bekavac, Udruga za promicanje hrvatskog identiteta
i prosperiteta, Zagreb, 2004., 85-131 (121).
7 I. Lovrenović, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture,
Durieux, Zagreb, 2002. Usp.: Jure Krišto, Knjiga na knjigu I. Lovrenovića
o (bosanskim) Hrvatima, Alfea, Zagreb, 2003.).
8 Imre Boba, “Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i početak
Bosanske biskupije”, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija
povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije, priredili Želimir Puljić i
Franjo Topić, Vrhbosanska teološka škola, Sarajevo, 1991., 125-142 (134-135);
Milko Brković, “Kulturna baština u Bosni i Humu”, Hrvatska misao, 8/2004.,
31-32/23, 133-153.
9 O historiografiji glede “bosanice/bosančice” vidi: Tomislav Raukar, O problemu
bosančice u našoj historiografiji, Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Radovi
sa simpozijuma, Muzej grada Zenice, Zenica, 1973., 103-144; M Brković,
“Kulturna baština u Bosni i Humu”, 136-137. Brković nije jasan o porijeklu bosanice,
jer na jednom mjestu piše da je to pismo “nastalo iz ćirilice” (135), dok
na drugome mjestu sugerira da je proces bio obrnut.
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 227