Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
O pamćenju i simbolima<br />
okolnost, predstavlja bitan katalizator razvoja političkog<br />
katoličanstva u simbiozi s nacionalnim hrvatstvom, tim<br />
prije što se od okupacije 1878. pa do konca stoljeća, bosanski<br />
katolici jedva u javnosti politički izjašnjavaju. Osim znakovitog,<br />
ali ne manje značajnog, prijestupa Josipa Dobroslava<br />
Božića, čiju nacionalističku epizodu svakako treba sagledati u<br />
širem kontekstu, bosanski franjevci su sve do konca devedesetih<br />
godina 19. stoljeća veoma suzdržani u javnom političkom<br />
djelovanju. [36]<br />
Imajući u vidu povijesne okolnosti i politički osjećaj bosanskih<br />
katolika koji je prethodio uspostavi redovne crkvene hijerarhije<br />
u Bosni i Hercegovini, nije na odmet spomenuti da je Stadler,<br />
kao veliki poklonik i promicatelj te pobožnosti, dao proglasiti<br />
upravo Srce Isusovo glavnim čuvarom i patronom novoosnovane<br />
nadbiskupije. Pozivajući se u spomenutoj okružnici na uspomenu<br />
pape Pija IX, Stadler kaže:<br />
“Kada je pokojni, doista veliki papa Pij IX. svojim pronicavim<br />
pogledom promatrao, kako cielo družtvo ljudsko u svojoj zloći<br />
napreduje, kako se duše odkupljene krvju nevina jaganjca u<br />
propast strmoglavljuju, kako oni, koji se podavaju pokvarenosti<br />
upravo od sebe odbijaju sve, što bi ih moglo k pameti privesti:<br />
srce ga zaboljelo, gorko se rascvilio, duboko zamislio, razmišljajući<br />
o tom, kako bi se dalo toj nevolji doskočiti” [37] .<br />
Na koji način je papa Pijo IX. toj nevolji “doskočio”, već smo ranije<br />
istaknuli. Naime, papa je 1856. protegnuo svetkovinu Srca<br />
Isusova na cijelu Katoličku crkvu, kazujući da Crkva i ljudsko<br />
društvo nemaju spasa, osim u Srcu našega Gospodina, koji će<br />
utamaniti “svako zlo” ovoga svijeta, prije svega liberalizam i<br />
socijalizam. Kao što je vidljivo iz teksta koji slijedi, Stadler<br />
je odmah po stupanju u nadpastirsku službu, preuzimajući<br />
veliku odgovornost i teret za novoosnovanu nadbiskupiju,<br />
odlučio “utamaniti” tog istog neprijatelja naših duša, koji<br />
već bijaše razvio barjak neposlušnosti i sebeljublja (“Amor<br />
sui usque ad contemptum Dei”). Pod tim barjakom se skupiše<br />
“djeca tmine”, koja mrze na Boga i na sve što je Božje, jer više<br />
ljube sebe nego Boga. Zato Stadler poziva:<br />
“I ja, braćo, razastirem zastavu, i pozivam vas, da skupa sa svojim<br />
pukom pod njom se kupite; na njoj je Srce Isusovo, trnjem<br />
istina okrunjeno, ali i plamen ljubavi razprostiruće na sve strane,<br />
plamen, koji mi pali sve što je griešno, a užiže i naše srce ljubavju<br />
naspram sebi” [38] .<br />
Pored uistinu lijepoga i pomalo arhaičnoga jezika, pozornosti<br />
pažljivoga istraživača, a na osobit način fundamentalnoga<br />
teologa, ne može promaknuti Stadlerova sintaktička strategija,<br />
jer odmah po razastiranju stijega Srca Isusova igra na<br />
već oprobanu kartu katoličkog sentimenta, kada u nastavku<br />
teksta ističe da je pobožnost Srca Isusova “kano zadnji pokus<br />
njegove ljubavi”, kojim se oporna srca ljudska nastoje omekšati,<br />
ganuti, nadvladati. Da je Stadler u potpunosti svjestan<br />
blagotvornih političkih učinaka te pobožnosti, svjedoči i<br />
36 Usp. Marko Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene, 290-315.<br />
37 Josip Stadler, Pod zastavom Srca Isusova. Pastoralne poslanice svećenicima<br />
i puku, Sarajevo, 2001. Svi navodi slijede elektronsku verziju teksta, koja je<br />
dostupna na stranici http://www.josip-stadler.org/doc/Srce Isusovo 1.pdf ,<br />
pristup: 09. 12. 2008. godine. Tekst poslanice dostupan je i u prvom broju<br />
službenoga glasnika Vrhbosanske nadbiskupije “Srce Isusovo” od 15. siječnja<br />
1882, 1-7.<br />
38 Isto.<br />
118 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
njegova svijest o tome da je pobožnost Srca Isusova – koju<br />
pape odobriše, biskupi prihvatiše, a puk obljubi – preobrazila<br />
lice svake zemlje u kojoj se bila pojavila; grješnici se<br />
raskajaše, a pravednici zaneseni tom božanskom ljubavi, kako<br />
kaže Stadler, jedino za njega stadoše revnovati. Nakon što je<br />
ponudio razloge vlastitoj odluci da vrhbosanskoj nadbiskupiji<br />
dadne za geslo Srce Isusovo, a to isto srce proglasi čuvarem i<br />
patronom nadbiskupije, Stadler nastavlja svoje izlaganje utječući<br />
se blagotvornim obećanjima što ga je Srce Isusovo pružilo<br />
sv. Margareti, da bi u središnjem dijelu svoje poslanice, koja<br />
pruža i neke praktične duhovne naputke i tipološke uzore za<br />
ispravno shvaćeno ponašanje i vladanje u duhu katoličke obnove,<br />
dozvao u pomoć i primjer Presvete Majke Marije. U jednom<br />
odlomku poslanice, koji je uostalom i veoma sumnjive teološke<br />
vrijednosti, Stadler se prisjeća katoličke ikonografije, pa kaže:<br />
“Ima slikah koje predstavljaju Isusa kano dijete pokraj majke<br />
Marije. U njem je izražena i ljubežljivost njegovoga djetinjstva<br />
i veličanstvo njegovoga božanstva. Jednom ručicom pokazuje<br />
on nebu i zemlji, pokazuje ljudem i angjelom, pokazuje pravednikom<br />
i griešnikom, pokazuje nam i Mariji svoje srce kao ognjište<br />
svoje ljubavi i vrutak svih milostih, drugom pako rukom<br />
umiljato pokazuje na majku Mariju; tim što nam htjede reći?<br />
[onda Stadler tumači:] Htjede reći: Dodjite svi k meni, srce vam<br />
moje obilne će milosti dati, al obratite se na majku moju i vašu<br />
Mariju; jer ona mojim srcem gospoduje, ona ima ključ k mojemu<br />
srcu, ona je posjednica, čuvarica i dieliteljica svih milostih<br />
srca moga” [39] .<br />
Iako bi se na temelju posljednje rečenice Stadleru mogla spočitati<br />
u teološkom smislu prenapregnuta ideja Marijinog posredništva,<br />
ipak ćemo to radije pripisati duhu i jeziku vremena,<br />
a manje svjesnoj strategiji da se upravo u liku Marije, poslušne<br />
služiteljice i vršiteljice Božjega nauma, traži uzor i slika poželjnih<br />
duhovnih vrlina za one koji se pod Stadlerovim vodstvom<br />
stječu pod netom razastrtom zastavom Srca Isusova. Da je<br />
Stadleru bilo osobito stalo do vrline bezrezervne poslušnosti,<br />
svjedoči i parenetsko izlaganje Lukina evanđelja, osobito<br />
dijela koji govori o Isusovoj poslušnosti majci Mariji (Lk<br />
2, 51). Stadler na osnovu toga zaključuje da Marija mora biti<br />
uslišana, jer joj i sam Bog iskazuje poslušnost kao svojoj pravoj<br />
i bezgrješnoj majci. Zamislite, s čuđenjem dodaje Stadler, Bog<br />
sluša ženu – kakve li besprimjerne poniznosti!? Ne znam što<br />
bi o tome mogle reći kolegice s rodnih studija, ili pak kršćanski<br />
teolozi kojima je iskreno stalo do rodno osviještene teologije,<br />
ali jedno je ipak sigurno: Stadlerova teologija Srca Isusova,<br />
koja je predstavljena njegovom nastupnom okružnicom<br />
puku i svećenstvu vrhbosanske nadbiskupije, ni po čemu<br />
ne predstavlja odmak od karakteristične teologije katoličkog<br />
anti-liberalizma s kraja 19. stoljeća. Nije ona, barem ne<br />
u teološkom smislu, ni osobito promišljena ni duboka, niti<br />
je osobito vrijedna pažnje, osim kao lijep i veoma zahvalan<br />
primjer gorljivoga nastojanja oko katoličke obnove. I<br />
ništa od svega toga ne bi bilo sporno, dapače, bilo bi posve<br />
bezazleno, kada temeljna ideja te okružnice ne bi odlučno<br />
smjerala na imunizaciju jedne dosljedne i jasne ideje bosanskoga<br />
nacionalno-političkog identiteta, čiji su temeljni nositelji<br />
do 1878. bili upravo bosanski franjevci. [40] Istina je da<br />
takav uvid ne proizlazi iz izdvojenoga čitanja njegove nastupne<br />
39 Isto.<br />
40 Usp. Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, 23-31.
Change language