Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Filozofija<br />
naime kao čistog uma, pogledati pobliže, posebice pak njihov<br />
međusobni odnos.<br />
Praktička je svaka spoznaja koja sadrži imperative, pravila<br />
djelovanja na podlozi čovjekove slobodne odluke, odnosno<br />
slobodne, ali zakonite, zakonom (čistog) uma vođene volje.<br />
Kao imperativna spoznaja, praktička se spoznaja razlikuje od<br />
teorijske spoznaje. Ukoliko je posrijedi praktička spoznaja drugog<br />
stupnja, dakle meta-praktička spoznaja temelja mogućih<br />
imperativa, praktička se spoznaja razlikuje od spekulativne<br />
spoznaje. Teorijska spoznaja jest spoznaja onoga što jest,<br />
a ne onoga što bi trebalo biti; za objekt dakle nema nikakvo<br />
djelovanje, nego samo bitak. Usporedimo li pak praktičku i spekulativnu<br />
spoznaju, pokazuje se da i praktička spoznaja, ukoliko<br />
se odnosi samo na izvođenje imperativa, može biti teorijska<br />
spoznaja. Spekulativna je spoznaja naime ono iz čega ne proizlaze<br />
nikakva pravila djelovanja, pa stoga ne sadrži bilo kakve<br />
temelje mogućih imperativa. Takvih je spekulativnih spoznaja,<br />
dakle teza, ponajprije puna teologija. Sažmimo: spekulativne<br />
spoznaje su svagda i teorijske, a svaka teorijska spoznaja nije<br />
spekulativna. S neke druge točke motrišta spekulativna spoznaja<br />
može biti i praktička. Na posljetku se sve sabire u praktičko;<br />
to je tendencija, konstatira Kant, kako teorijskoga,<br />
tako i spekulativnoga. I upravo je u tomu praktička vrijednost<br />
naše, ljudske spoznaje. Sve se sabire u područje ćudoređa, u<br />
područje slobodnoga (auto-nomnog) ljudskog djelovanja, dakle<br />
u područje moralnosti kao područja apsolutno praktičkog,<br />
odnosno područja moralno apsolutnog. A to područje nije ništa<br />
drugo do prostor kategoričkog imperativa.<br />
Zato je i spoznaja onoga što jest, dakle teorijska spoznaja, u<br />
funkciji onoga što bi trebalo biti. Ono što se mora napraviti i<br />
dogoditi istodobno se i može dogoditi i napraviti:<br />
“Čisti um sadrži, ne doduše u svojoj spekulativnoj, nego u<br />
određenoj, praktičkoj, naime moralnoj uporabi načela mogućnosti<br />
iskustva, naime takvih djela koja u skladu s ćudorednim<br />
propisima (sittlichen Vorschriften) moraju nastupiti u povijesti<br />
čovjeka. Budući da zapovijeda da se takva djela moraju dogoditi,<br />
ta se moraju i moći dogoditi i ujedno mora biti moguća<br />
posebna vrsta sustavnog jedinstva, naime moralna, iako se sustavno<br />
jedinstvo prirode sa spekulativnim principima uma ne da<br />
dokazati, budući da um raspolaže kauzalnošću samo s obzirom<br />
na slobodu uopće, a ne s obzirom na cjelokupnu prirodu, tako<br />
da moralni principi uma doduše mogu proizvoditi (hervorbringen)<br />
slobodna djela, no ne moraju proizvoditi prirodne zakone.<br />
Prema tomu imaju principi čistoga uma u svojoj praktičkoj, posebice<br />
pak u moralnoj uporabi, objektivni realitet”. [8]<br />
Načela čistoga uma su načela samoga mogućeg iskustva, a<br />
ne samo načela uvjeta mogućeg iskustva.<br />
To je moguće jer se praktički um, posrijedi je dakako čisti (s<br />
empirijom neuprljani, nikakvim željama, čuvstvima i strastima<br />
aficiran ) praktički um, ne odnosi na objekte, nego jedino<br />
i samo na subjekt iskustva, i to u toj mjeri da kategorički imperativ<br />
kao Zakon čistog praktičkog uma ne daje nikakva neposredna<br />
pravila za moralno djelovanje, nego je jedino i samo<br />
pravilo tih pravila, dakle pravilo za oblikovanje moralnih<br />
pravila, pravila neposrednoga moralnog djelovanja. Posrije-<br />
8 ibidem, str. 678-679<br />
238 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
di je pravilo postavljanja pravila, drugim riječima, posrijedi je<br />
pristojnost raspodjeljivanja pristojnosti. U tomu je smisao<br />
razlikovanja između sadržaja i forme. Kategorički imperativ<br />
nije ovaj ili onaj moralni zakon, nego forma svih moralnih<br />
zakona.<br />
S te su točke motrišta sve lamentacije nad “praktičkom nemoći<br />
čistoga uma”, [9] odnosno nad praznošću ili formalnošću kategoričkog<br />
imperativa posve promašene. Kategorički imperativ<br />
kao pravilo drugoga stupnja nije nekakvo nad-pravilo, pravilo<br />
iz kojega bismo mogli deducirati neposredna, moralna pravila<br />
kao svojevrsna pod-pravila, nego ima ulogu algoritma, vrhovnoga<br />
moralnog matema. Određuje horizont čistoga praktičkog<br />
uma. A kritika praktičkog uma nije ništa drugo do raz-lučivanje<br />
toga horizonta.<br />
Kritika znači Kantu nacrt horizonta; naime, na podlozi razlikovanja<br />
horizonta kao granice, što uključuje raščlanjivanje i<br />
provjeravanje te granice. Nipošto kritika ne prestupa horizont.<br />
Kritika čistoga uma, kako teorijskog tako i praktičkog, jest<br />
dakle uvijek i prije svega auto-krtitika. Kritika je umno proučavanje<br />
uma, a kritika čistoga uma jest čista umstvena kritika.<br />
Kritika čistoga uma izvire jedino i samo iz čovjeka kao umstvenog<br />
(inteligibilnog) bića, kao bića kojega u pojavnom<br />
(fenomenalnom) ili iskustvenom (empirijskom) svijetu ne vidimo.<br />
Horizont kritike čistoga uma jest stoga apsolutni i opći<br />
horizont. Kant doduše razlikuje objektne i subjektne horizonte.<br />
S točke motrišta objekta, horizont je ili historičan ili racionalan.<br />
Prvi, historični horizont, jest horizont koji se odnosi na<br />
historijsku spoznaju i nema granica. Racionalni pak horizont<br />
možemo ograničiti, primjerice na taj način da odredimo koje<br />
objekte zahvaća stanovita spoznaja, primjerice matematička,<br />
a koje pak ne smije prisvajati. S točke motrišta subjekta,<br />
horizont je, prema Kantu, poseban (partikularan) i uvjetovan<br />
ili pak apsolutan (bezuvjetan) i opći (univerzalan). Prvi,<br />
horizont subjekta, kojega Kant nazivlje i privatni horizont,<br />
ovisan je od raznoraznih empirijskih uvjeta i posebnih obzira,<br />
primjerice od spola, starosti, staleža, načina života itd. itd. Tu<br />
možemo prepoznati pozadinu formule temeljnih ljudskih prava,<br />
prava koja nisu ovisna od spola, vjere, stranke itd. U tomu je<br />
smislu Kant jasan: “Svaka posebna klasa ljudi ima tako s obzirom<br />
na svoje posebne spoznajne moći, svrhe i stanovišta, svoj<br />
posebni, a svaka glava, prema mjeri individualnosti svojih moći<br />
i svojega stanovišta, svoj vlastiti horizont”. [10] No, o tomu posebnom,<br />
specifičnom ili partikularnom horizontu možemo<br />
govoriti samo s točke motrišta univerzalnoga, generalnoga<br />
horizonta. Njega pak Kant ovako definira: “Pod apsolutnim<br />
i općim horizontom valja razumijevati podudaranje granica<br />
ljudskih spoznaja s granicama sveukupne ljudske savršenosti<br />
uopće. I ovdje se, dakle, postavlja pitanje: što može čovjek kao<br />
čovjek uopće znati?” [11] Što čovjek kao čovjek može doznati?<br />
Spoznati?<br />
9 O. Schwemmer: “Die praktische Ohnmacht der reinen Vernunft”, u zborniku<br />
Kants Ethik heute, Neue Hefte für Philosophie 22, Göttingen 1983, str. 1-24.<br />
Usp. G. Preuss, Kant über Freiheit als Autonomie, Frankfurt/M 1983; P. Manganaro,<br />
Libertà sotto leggi. La filosofia pratica di Kant, Catania 1989; R. J. Sullivan,<br />
Immanuel Kant’s Moral Theory, Cambridge 1989; H. E. Allison, Kant’s<br />
Theory of Freedom, Cambridge 1990; S. Landucci, Sull’etica di Kant, Milano<br />
1994.<br />
10 Immanuel Kant, Schriften zur Metaphysik und Logik 2, op.cit., str. 467.<br />
11 ibidem, str. 466.
Change language