You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Kakvu <strong>BiH</strong> (ne)želimo?<br />
što moderno građansko društvo ima, a mi još uvijek nemamo.<br />
A imamo moralno pravo da imamo.<br />
I upravo tu počinje komparativni dio naše priče.<br />
Pošto istinski građanske samoorganizacije ovdje još nema, o<br />
njoj, u svojoj podaničkoj poniženosti i obespravljenosti, koja<br />
zadire u samu srž našeg ljudskog dostojanstva, možemo samo<br />
da sanjamo. [2] A bez ljudskog dostojanstva nema ni građana ni<br />
građanskog morala. Ima samo isprazno-verbalnog moraliziranja<br />
bez praktičnog pokrića. Ovdje svi morališu, a ništa praktično ne<br />
poduzimaju: ni reisi ni kardinali; ni mitropoliti ni akademska <strong>zajednica</strong>;<br />
ni vlast ni opozicija ... Niko ništa. Svako, uprkos lijepoj<br />
javnoj priči, praktično slijedi samo svoj uski lični interes i “gleda<br />
svog posla”. Upravo te hipokrizijsko-patetične moralke bez<br />
pokrića, denunciraju nas kao građanski uspavano i moralno još<br />
neosviješteno društvo. Sama potreba nemoralnih pojedinaca i<br />
grupa za kontinuiranim, moralno neutemeljenim dociranjem,<br />
dobar je znak i svojevrsno priznanje da istinskog morala nema<br />
ni na pomolu. Ili, još bolje, njihova “hipokrizija je ustupak koju<br />
prestup plača vrlini” (La Rochefoucauld).<br />
Šta je konkretna posljedica te moralno-kognitivne disonance?<br />
Molitvu jednu jedinu znam<br />
U ovom svijetu<br />
Beskrušnom<br />
Molitvu jedinu jednu imam<br />
Molitvu o kruhu<br />
Inosušnom<br />
Mak Dizdar, Kameni spavač<br />
Kontinuirano javno moraliziranje, uz odsustvo praktičnog morala<br />
kao zbiljske solidarnosti sa socijalno ugroženima (moral na<br />
djelu), logično porađa fenomen jeftinog funkcionalnog uklapanja<br />
u javni pseudomoralni i, uz to, ideologizirani dnevnopolitički<br />
diskurs. Otužan primjer tog udvoričko-funkcionalnog uklapnja<br />
mogli smo vidjeti tokom cijelog mjeseca Ramazana. Dvije sarajevske<br />
televizije (TV SA i TV Hayat), u okviru svog “ramazanskog<br />
programa”, iz noći u noć organizirale su bogate grupne<br />
večere (iftare) za očigledno pažljivo probrane goste. A to znači<br />
sljedeće: umjesto gladnih i egzistencijalno poniženih etnopodanika<br />
(kokuza), koji ih uredno plaćaju i gledaju (i kojima bi<br />
svaki dobar iftarski zalogaj dobro došao), u goste su pozivani<br />
podobni pojedinci sa estrade, filma, teatra, sporta, medija, te<br />
akademske i Islamske vjerske zajednice. Sve (što je bilo vidljivo<br />
već na prvi pogled), dobrostojeći i siti ljudi, – našminkani,<br />
ispeglani i malograđanski uštogljeni. Oni (svako veče druga<br />
grupa), zajedno sa beskrajno patetično-servilnim voditeljicama,<br />
i vjerski očito neupućenim voditeljima, prate spremanje bogate<br />
2 Nažalost, i nevladin sektor (NGO) u Bosni i Hercegovini, kao i sve ostalo, vidno<br />
je tranširan strogo po entitetskim, odnosno po klero- i etno linijama, tako<br />
da nije moguće osigurati ni provesti sinergičnu akciju teleološki združenog<br />
građanstava, koje, odsustvom te mogućnosti, plaća visoku političku i životnu<br />
cijenu svoje besmislene razjedinjenosti. Umjesto građanskog društva na<br />
sceni su tri klero-etničke skupine koje reagiraju tačno onako kako im massmedijskim<br />
porukama diktiraju njihove autistične etno-politike. Uz evidentnu<br />
činjenicu da je jedan broj snalažljivih pojedinaca baš u nevladinom sektoru<br />
našao svoje uhljebljenje, postaje samorazumljivo da motiv njihovog djelovanja<br />
i nije građanski, nego lagodno-pragmatski motiviran. U takvoj situaciji okrupnjavanje<br />
NGO sektora, i njegovo koordinirano djelovanje na liniji zajedničkog<br />
(javnog) dobra, je doslovno neizvodljivo, odnosno, egzistira samo retorički, te<br />
je samim tim finalistički uglavnom obesnaženo i obezglavljeno.<br />
170 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
iftarske trpeze. Zahvaljujući kameri u super modernoj studijskoj<br />
kuhinji sve to prate i TV gledaoci. Uz potanka kulinarska<br />
objašnjenja afirmiranih i specijalno angažiranih kuhara, gosti,<br />
krajnje licemjerno i sa neviđenom egolatrijom (koja nema ničeg<br />
zajedničkog sa doktrinom obavezujuće islamske skromnosti),<br />
cijelo vrijeme nadmeno (u stilu: ko će bolje), časkaju o svojim<br />
nekadašnjim porodičnim ramazanima i zijafetskim soframa.<br />
Idejno tempirana poruka TV gledalištu bila je nedvosmisleno<br />
jasna: mi smo, oduvijek i baš ovako, uredno i gastronomski<br />
raskošno postili svoje porodične ramazane. Samo po sebi, to<br />
još i može da se razumije na tragu ljudske potrebe samouljepšavanja,<br />
tj. svojevrsnog psihoanalitičkog retuširanja nezrele individue<br />
poznatog kao “slika o sebi”. Međutim, i za divno čudo,<br />
gledalac ostaje logički osupnut: dojučerašnja klero-ideološki<br />
napadno forsirana priča o tobožnjoj zabrani slobode vjeroispovijesti,<br />
sada, odjednom (u vrijeme ramazanskih blagdana koji<br />
obavezuju da se govori istina i samo istina), biva naprasno zaboravljena.<br />
O tempora, o mores. O pokvarenog li svijeta, rekao<br />
bi Ciceron da je kojim slučajem gledao moralno upitne TV iftare.<br />
Naravno, sve što je ostalo ubogom TV gledalištu, tačnije,<br />
gladnoj muslimanskoj sirotinji (koje nije baš tako malo, niti<br />
je u svojoj gladi usamljena u Ovoj Zemlji), bilo je da, čudom se<br />
čudeći onome što čuje, samo sanja o onome što vidi na svojim<br />
TV ekranima. Ni na drugim klero-stranama vjerovatno nije<br />
mnogo drugačije, uključujući i političku etno-ravan, kako se to<br />
uvjerljivo da vidjeti iz narednog (ne)moralno poraznog primjera<br />
nepotrebne rasipnosti.<br />
Naime, nešto slično dogodilo se i prilikom pompeznog gala<br />
ručka na dan otvaranja nove zgrade Vlade RS, koji je građane<br />
Bosne i Hercegovine koštao nezamislivih 320 hiljada KM. [3]<br />
Istina, ostaci ića i pića (ceremonijalnog gala ručka), nakon<br />
odlaska specijalnih zvanica, velikodušno su prepušteni jadnim<br />
i gladnim građanima okupljenim na gradskom trgu ispred Vladinog<br />
zdanja u Banjaluci. Ništa novo. Ravno prije sto godina,<br />
1910, tako ponižavajuću obespravljenost puka, na čijem tegobnom<br />
radu niče sav taj snobovski sjaj osiljenih nosilaca javnog<br />
života, mostarski pjesnik Aleksa Šantić opisaće kao moralni<br />
sram i grdobu:<br />
Svu muku tvoju, napor crna roba<br />
Poješće silni pri gozbi i piru...<br />
A tebi samo, k’o psu u sindžiru,<br />
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...<br />
I niko neće čuti jad i vapaj<br />
Niti će ganut bol pjanu gospodu ...<br />
Seljače, goljo, ti si prah na podu,<br />
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj! [4]<br />
Zanimljivo, nezaobilazni etno-politički slogan o tzv. “vitalnom<br />
nacionalnom interesu”, ovdje se volšebno gubi nestajući<br />
u gustoj magli egoističke pohlepe licemjernog bh. etnomesijanstva.<br />
3 http://www.seebiz.net/poslovanje/politika/otvaranje-nove-zgrade-vlade-rskostalo-320-hiljada-km<br />
4 Stihovi pjesme “O klasje moje”, cf. A. Šantić, Pretprazničko veče, izd. Prosveta,<br />
Beograd, 1968. str. 51
Change language