You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
ću ovdje još jednom reproducirati: “(n)amjesto demokratskog<br />
principa ‘jedan čovjek – jedan glas’, treba mijenjati etnopolitički<br />
okvir unutar kojega se taj jedan čovjek uopće ne pojavljuje<br />
kao jedan čovjek. Ako se neko plaši ‘preglasavanja’ (etničkog)<br />
unutar te formule, onda neka se svojski baci na demontiranje<br />
i transcendiranje etnopolitičkog okvira (...)” [5] . Iz tih sam jasnih<br />
riječi zaključio da se radi o jednoj vrsti vjerske uvjerenosti u<br />
moralnu i teorijsku superiornost vlastitoga creda (ono u što<br />
ja vjerujem jedina je prava i prirodna istina, pa će to i drugi prije<br />
ili poslije spoznati i prihvatiti moje uvjerenje) iz čega proizlazi<br />
svojevrsni prozelitizam. Duboku ukorijenjenost takvoga pristupa<br />
(naravno, posve suprotnoga onome liberalnom, poglavito<br />
pak u njegovoj deliberativnoj izvedenici, za koju se A. Mujkić<br />
tako gorljivo deklarativno zalaže) ilustrirao sam metaforički s<br />
pozivom na djelo pjesnika Muhameda Hevajija Uskufija, koji<br />
je svoje kršćanske susjede preko granice pozivao da prijeđu na<br />
njegovu vjeru (jer je ona, dakako, bolja od njihove). Mogao sam<br />
u toj situaciji potegnuti i kakvoga katoličkog, pravoslavnog ili<br />
protestantskoga, pa i komunističkoga pisca, no, uza sav dužni<br />
respekt, čisto sumnjam da to (uz izuzetak posljednjeg od navedenih)<br />
zrcali sedimentiranu kulturnu tradiciju sredine u<br />
kojoj je A. Mujkić socijaliziran. Ovdje naravno nije riječ o “prebrajanju<br />
krvnih zrnaca”, kako podrugljivo moj pristup opisuje<br />
A. Mujkić, već o jednostavnome postupku aplikacije “fonda<br />
društvenoga znanja” koje stanovnicima ovdašnjih krajeva<br />
omogućuje brzo snalaženje i društveno lociranje sugovornika.<br />
To “društveno znanje” svladavaju u vrlo kratkome roku čak i<br />
stranci koji se tu nađu, kako će A. Mujkića uvjeriti danski antropolog<br />
Stef Jansen koji veli: “Čak sam i ja, stranac, nehotice<br />
ali vrlo brzo stekao kulturno znanje dovoljno da ‘provalim’ nečije<br />
nacionalno porijeklo, jer ‘ono se prosto podrazumevalo’” [6]<br />
(a “nacionalno porijeklo” podrazumijeva i “nacionalnu kulturu”<br />
nastalu dugotrajnim sedimentiranjem određenih tradicija – to,<br />
naravno, nikako ne isključuje i mogućnost da osoba svjesno<br />
usvoji i određene tradicije izvan toga kruga; pukim slučajem,<br />
odrastajući u Sarajevu ja sam usvojio jedan potpuno strani<br />
segment kulturne tradicije, jazz, ali činjenica da slušam stare<br />
albume Franka Zappe, Milesa Davisa ili Herbie Manna, ne znači<br />
da je zbog toga na bilo koji način postalo teže, kako kaže Jansen,<br />
“provaliti moje nacionalno porijeklo”). Ovome sada valja<br />
dometnuti kako se A. Mujkić sam u svome odgovoru potrudio<br />
dokazati moje tumačenje, ustvrdivši na jednome mjestu:<br />
“stavovi koje promiče Kasapovićeva i njoj slični u vezi s mogućim<br />
preustrojem ustavno-pravnog poretka moje zemlje već su<br />
odavno postali sastavnim dijelom političkih programa etnopolitičkih<br />
partija s hrvatskim i srpskim predznakom” [7] . Kao i u<br />
slučaju prvoga citata, i ovdje je sve jasno – Asim Mujkić (koji<br />
je sam sebe izjednačio s “Bošnjakom Mujom” i “svim Bošnjacima/bošnjačkim<br />
liberalima”) u svojoj zemlji jasno stoji nasuprot<br />
etnopolitičkim partijama s “hrvatskim i srpskim predznakom”<br />
(koje su u toj njegovoj zemlji očito strano tijelo, i to stoga, da<br />
se okoristim njegovom metaforom, jer im se drugačije “broje<br />
krvna zrnca”). I ne samo to – u svome odgovoru on, unatoč<br />
energičnom deklarativnom uzviku “(n)iti u jednom mom tekstu<br />
neće se naći zagovaranje ‘jedinstvene <strong>BiH</strong> nacije’” [8] , stoji<br />
nasuprot izbornoj bazi tih istih stranaka, implicitno tvrdeći da<br />
5 Asim MUJKIĆ, “‚Bauk‘ liberalne demokratije kruži Bosnom”, <strong>Status</strong> 12/2007,<br />
161-162.<br />
6 Stef JANSEN, Antinacionalizam (izv. Antinationalism, 2005), Beograd 2005,<br />
172.<br />
7 MUJKIĆ, “Ideološki ...”.<br />
8 Isto.<br />
Kakvu <strong>BiH</strong> (ne)želimo?<br />
oni koji zbog toga što (misle da) su Hrvati ili Srbi pa glasaju za<br />
te stranke i ne znaju tko su i što su. Kako, naime, drugačije razumjeti<br />
sljedeće riječi: “značajnije kulturne razlike, osim u sferi<br />
konfesionalnosti, među građanima <strong>BiH</strong> ne postoje: govorimo<br />
jezik(e) koje možemo razumjeti, dijelimo istu povijest i mentalitet,<br />
pa se razlike koje su nužne za konsocijacijski aranžman<br />
uglavnom proizvode u političkim krugovima da bi se na njih referiralo<br />
kao ‘objektivno-postojeće’” [9] . Ako ovo ne predstavlja s<br />
jedne strane jasnu negaciju različitih nacionalnih identiteta,<br />
a s druge esencijalističku definiciju “jedinstvene <strong>BiH</strong> nacije”,<br />
onda ne znam što bi se uopće moglo tako kvalificirati (smiješne<br />
tvrdnje o “istoj povijesti” – kojoj, možda onoj koju ispisuje<br />
primjerice Mustafa Imamović, ili njegov prezimenjak Enver<br />
Imamović – i “istom mentalitetu” čak ni ne zavrjeđuju ozbiljniji<br />
komentar; što tek reći za pojam “sfere konfesionalnih razlika”<br />
izvučen negdje iz arsenala primitivne samoupravne verzije marksizma<br />
koji je religiju ozbiljno tretirao kao “opijum za narod” i<br />
umanjivao njezino društveno značenje između ostaloga i time<br />
što ju je nazivao tek “konfesijom”).<br />
U svome odgovoru A. Mujkić, ne nalazeći za potrebno osvrnuti<br />
se na moj glavni prigovor upućen njemu i N. Ćurku (a taj je da<br />
su obojica nereflektirani nacionalisti), ponovno pokušava svoj<br />
partikularni glas predstaviti kao glas “univerzalne mudrosti” (jer<br />
on je, kako sam u nekoliko navrata ponavlja, filozof). Nasuprot<br />
su tomu njegovi “protivnici” sitne partikularne duše koje<br />
(očito za razliku od njega) nisu u stanju proizvesti “znanstvene”<br />
nego tek “ideološke tekstove”. Svoju univerzalističku poziciju<br />
on potvrđuje time što iznosi mišljenja “jednog Graya, Horowitza,<br />
Reillyja, Brubakera i tako dalje”, a užasava ga mogućnost<br />
da bi mogao (kao Bošnjak) biti parohijaliziran time što bi bio<br />
sveden na “tek jednu od pozicija ‘strana u konfliktu’ u <strong>BiH</strong>”. On<br />
se, naime, posve u skladu s vlastitom slikom o sebi, “ne protivi<br />
etnoteritorijalizmu kao Bošnjak, već kao intelektualac, liberalnih<br />
svjetonazora, senzibiliziran za nepravde i tuđe patnje. Kao<br />
osoba koja u ‘modelu etnoteritorijalizma’ prepoznaje mehanizme<br />
ponižavanja i diskriminacije drugog i drugačijeg” [10] – iz<br />
toga, onda posve “logično i prirodno” proizlazi da mu u njegovoj<br />
zemlji smetaju “etnopolitičke stranke sa hrvatskim i srpskim<br />
predznakom” (one s bošnjačkim predznakom mu ne smetaju<br />
jer su prirodne u njegovoj zemlji, ili će me možda pokušati uvjeriti<br />
da takve stranke uopće i ne postoje)!<br />
Pogledajmo, međutim, kako stvarno izgleda ta pozicija univerzalnoga<br />
mudroslovlja jednoga “znanstvenika” u interpretaciji<br />
A. Mujkića. On, primjerice, zamjera kolegici M. Kasapović što<br />
“ljude poput Bendikta (sic!) Andersona ili Erica Hobsbawma<br />
naziva dekontekstualizatorima”, očito ne znajući da to isto radi<br />
i Anthony D. Smith [11] . U nastavku iste misli A. Mujkić suprotstavlja<br />
pojmove “historičar” i “dekontekstualizator”, očito nesvjestan<br />
činjenice da tisuće i tisuće povjesničara, što svjesno<br />
što nesvjesno, postupaju upravo kao “dekontekstualizatori”. O<br />
“znanstvenom” postupku A. Mujkića dovoljno govori i to što se<br />
za njega pojmovi “mnoštvo empirijskih istraživanja” i “opsežna<br />
istraživanja” zapravo referiraju na tek jednu knjigu, zbor-<br />
9 Isto.<br />
10 Isto – znači li to možda da su svi ljudi koji žive u državama sa sličnim uređenjem<br />
“poniženi i diskriminirani kao drugi i drugačiji”? Ili se to odnosi samo na<br />
<strong>BiH</strong>, pa su samo tu ljudi u “modelu etnoteritorijalizma poniženi i diskriminirani”!<br />
11 Vidi Anthony D. SMITH, Myths and Memories of the Nation, Oxford 1999,<br />
168-171.<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 147
Change language