You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
uspjeli isposlovati njegovu dozvolu za izgradnju 10-ak novih<br />
franjevačkih samostana i crkava. Međutim, tada je došlo i do<br />
izdvajanja Hercegovačke franjevačke vikarije, a zatim i njezinog<br />
uzdizanja na rang zasebne provincije.<br />
Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, stoljećima očuvano i na<br />
kraju oporavljeno zahvaljujući franjevcima, zatekla je austro-ugarska<br />
okupacija, te je 1881. i moglo doći do uspostave<br />
redovite organizacije Katoličke crkve na tom području s tri<br />
novoosnovane biskupije sa sjedištima u Sarajevu, Banjoj Luci<br />
i Mostaru (uz staru Trebinjsko-mrkanjsku biskupiju), ponajviše<br />
na štetu Splitske nadbiskupije. U početku je sve naizgled<br />
bilo skladno i prvim biskupima u Banjoj Luci i Mostaru bili su<br />
čak imenovani franjevci, a onda je u većem broju došlo strano i<br />
obrazovalo se domaće dijecezansko svećenstvo koje je počelo<br />
postupno preuzimati župe od franjevaca s dalekosežnim ciljem<br />
preuzimanja svih župa u kojima se ne nalaze franjevački samostani.<br />
Tako je došlo do zategnutih odnosa i sukoba između franjevaca<br />
i redovite crkvene hijerarhije koji traju do danas.<br />
Tijekom Drugog svjetskog rata, a posebno na samom njegovom<br />
završetku ili neposredno iza njega, jugoslavenski komunistički<br />
partizani napravili su “u ime naroda” (naravno, ne<br />
hrvatskog katoličkog, već jugoslavenskog ateističkog naroda)<br />
niz zvjerskih zločina na bosanskohercegovačkim franjevcima.<br />
Iz Hercegovačke franjevačke provincije mučili su i ubili 66 redovnika<br />
(najviše iz samostana i gimnazije na Širokom Brijegu),<br />
a iz franjevačke provincije Bosne Srebrene 50 redovnika. Mnogi<br />
među ubijenima bili su intelektualna elita, ali i mladi novaci.<br />
U komunističkoj Jugoslaviji jedan dio bosanskohercegovačkih<br />
franjevaca bio je osuđen na dugogodišnju tešku robiju (neki i do<br />
20 godina), ukinuta je franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu<br />
(rasadnik hercegovačkih franjevaca) i oduzeta imovina franjevačkoj<br />
gimnaziji u Visokom (sporo i postupno vraćena tijekom<br />
desetljeća komunističke vladavine) i zgrada Franjevačke teologije<br />
na Kovačićima u Sarajevu (vraćena napola srušena tek<br />
poslije posljednjeg rata). I tijekom posljednjeg etničkog i prikrivenog<br />
vjerskog rata u Bosni i Hercegovini napravljeni su zločini<br />
na franjevcima. Tako su srpski ekstremisti držali u zarobljeništvu<br />
profesore Franjevačke teologije na Nedžarićima u Sarajevu<br />
i eksplozivom srušili franjevačku crkvu i oštetili samostan na<br />
Petrićevcu u Banjoj Luci pri čemu je jedan stari franjevac (fra<br />
Alojzije Atlija) umro od srčanog udara, dok su bošnjački muslimanski<br />
fanatici upali u franjevački samostan u Fojnici i ubili<br />
dvojicu franjevaca (fra Leona Matu Migića i fra Nikicu Miličevića),<br />
protjerali franjevce iz nekoliko župa u središnjoj Bosni i<br />
sjevernoj Hercegovini te spalili ili oskvrnuli neke crkve. Jedan je<br />
franjevac (fra Vjeko Ćurić) čak ubijen kao misionar u Ruandi u<br />
Africi 1998. i to od strane pripadnika jednog plemena kojem je<br />
pomagao ne praveći razliku među zaraćenim stranama u tom<br />
stravičnom ratu.<br />
Gornji sažeti opis poznat je više-manje svakom katoliku u<br />
Bosni i Hercegovini, ali očito nije dobro poznat ili barem nije<br />
dovoljan razlog Svetoj Stolici u Rimu za proglašenje nekog<br />
domaćeg bosanskohercegovačkog franjevca blaženikom, odnosno<br />
svetcem. O tome najbolje ili, bolje rečeno, najgore svjedoči<br />
činjenica da među čak 1338 blaženika i 482 svetca iz cijelog<br />
svijeta koje je osobno proglasio papa Ivan Pavao II. (navodno,<br />
više nego sve prethodne pape zajedno!) nema ni jednog bosanskohercegovačkog<br />
franjevca. Tome može biti nekoliko razloga:<br />
osobna neupućenost tog pape u ulogu bosanskohercegovačkih<br />
Historiografija<br />
franjevaca (što bi bilo čudno budući da je dva puta pastoralno<br />
posjetio Bosnu i Hercegovinu), pasivnost provincijala dviju<br />
franjevačkih provincija u Bosni i Hercegovini po tom pitanju<br />
i mučni sukobi između franjevaca i dijecezanskog svećenstva<br />
oko upravljanja katoličkim župama u Bosni i Hercegovini<br />
tijekom posljednjih oko 120 godina (iako su ti sukobi najviše<br />
vezani za Hercegovačku franjevačku provinciju, a ne toliko za<br />
franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu). Bilo kako bilo, tu su<br />
situaciju iskoristili zagrebački isusovci čiji je stari i uporni prijedlog<br />
o proglašenju Ivana Mertza blaženikom, i to prvim u Bosni<br />
i Hercegovini, Sveta Stolica u Rimu prihvatila, a papa Ivan<br />
Pavao II. prilikom svoje pastoralne posjete Banjoj Luci 2003. to<br />
svečano učinio. Za razliku od prethodne beatifikacije mučenika<br />
jugoslavenskog komunističkog režima, kardinala Alojzija<br />
Stepinca, koja je izazvala pravu oduševljenost svih Hrvata katolika,<br />
beatifikacija I. Mertza izazvala je zbunjenost kod običnih<br />
ljudi, posebno onih u Bosni i Hercegovini, jer je dotad malo<br />
tko bio čuo za njega. Samo rijetki, malo bolje upućeni vjernici<br />
znali su da je riječ o rano preminulom katoličkom teologu laiku<br />
rođenom u Banjoj Luci 1896. od austrijskih doseljenika, a koji<br />
se kao vojnik na bojištu u Prvom svjetskom ratu zavjetovao<br />
na čistoću do ženidbe, a poslije i na doživotnu čistoću. Poslije<br />
Prvog svjetskog rata živio je u Zagrebu, aktivno radio na odgoju<br />
hrvatske katoličke mladeži i svakodnevno išao na mise i molitvu<br />
u baziliku Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu koja<br />
pripada isusovcima. Umro je u Zagrebu 1928. na glasu svetosti<br />
i pokopan na groblju Mirogoju, a 30 godina kasnije pokrenut<br />
je proces njegove beatifikacije. Znatno je manji broj ljudi tada<br />
znao da su zagrebački isusovci još 1977. ekshumirali njegove<br />
kosti iz groba i prenijeli ih u svoju baziliku Srca Isusovog. U tom<br />
se činu s lakoćom može naslutiti odgovor zašto se isusovci<br />
nisu tako energično založili za beatifikaciju nekog drugog potencijalnog<br />
blaženika. Dakle, nije teško zaključiti da je tu riječ o<br />
zakulisnom lobiranju zagrebačkih isusovaca koji se čvrsto drže<br />
pravila svojeg reda, ali ne i reda za čekanje. Sve s ciljem ostvarenja<br />
svojih interesa. Što bi rekao Niccholo Machiavelli: “Cilj<br />
opravdava sredstvo.”. Makar to sredstvo, nažalost, bio i pokojni<br />
I. Mertz. Inače, današnje generacije isusovaca svojim ustrajavanjem<br />
na bezuvjetnoj poslušnosti papi i svojim starješinama,<br />
pasivnošću u javnom iznošenju i rješavanju stvarnih problema<br />
pred kojima se suočava Katolička crkva i njezini obični vjernici,<br />
zaokupiranošću rješavanjem crkvenih problema koji su uglavnom<br />
skriveni od javnosti, kao i velikim utjecajem na Svetu<br />
Stolicu u Rimu, više podsjećaju na tajnu redarstvenu i informativnu<br />
službu nekog totalitarnog režima nego na katolički red,<br />
odnosno svećeničku kongregaciju. Stvaranje i širenje dopadljive<br />
predodžbe o sebi kao najobrazovanijem i najdiscipliniranijem<br />
katoličkom redu s povlaštenim imenom zapravo je najbolji<br />
primjer kako netko ni kroz vjersku službu ne može biti ponizan.<br />
Možda se isusovci upravo zbog svoje prevelike naobrazbe,<br />
uvježbavanja stroge discipline i zaokupljenosti rješavanjem<br />
“važnih” zadataka ne stignu posvetiti molitvi u onolikoj mjeri<br />
kao benediktinci (i ogranci tog reda) ili običnim vjernicima kao<br />
franjevci. U suprotnom bi ih običan puk sigurno zvao ujacima<br />
kao bosanske franjevce.<br />
I. Mertz svojim izraženim religioznim i krjeposnim životom<br />
može biti i jest sjajan uzor svima, a posebno mladima (Ivan<br />
Marović, moj veliki moralni, a ne samo znanstveni i istraživački<br />
uzor u arheologiji, u više mi je navrata s ponosom pričao da<br />
se u mladosti pridržavao upravo pravila I. Mertza!) i sigurno je<br />
zaslužio biti proglašen kršćanskim blaženikom, a u doglednoj<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 217
Change language