Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
mi svoj interes ograničili samo na prostor na kojem se nalazi današnja<br />
država Bosna i Hercegovina i na onaj okolni prostor koji<br />
je nekada pripadao toj državi, mi svojim interesovanjima obuhvatamo<br />
samo dio ilirskog svijeta i to ona ilirska plemena koja<br />
su živjela u granicama tog prostora. To je istovremeno bio i centralni<br />
ilirski prostor za koji se smatra da je bio matica okupljanja<br />
svih Ilira, prostor kojeg ograničavaju rijeke Una, na sjeverozapadu,<br />
Sava na sjeveru, Cetina na zapadu, Jadransko more od<br />
Cetine do Boke Kotorske, Trebišnjice i Drine na jugu i jugoistoku,<br />
tj. onaj središnji prostor nekadašnjeg Iliricuma, ili tzv. unutrašnju<br />
zemlju, koja se dijeli od Dalmacije, na jednoj i Panonije, na drugoj,<br />
te od Makedonije i Trakije, na trećoj strani, budući podjednako<br />
udaljena od svih tih centara interesovanja velikih država tog<br />
vremena.” (str. 108). Dakle, granice središnjeg ilirskog područja<br />
podudarale su se ni više ni manje nego upravo s granicama današnje<br />
Bosne i Hercegovine što neobrazovane čitatelje upućuje<br />
na izravan kontinuitet. Jedino teritorijalno odstupanje u odnosu<br />
na tako određene granice, prema autorovoj “znanstvenoj”<br />
procjeni, bilo je na jugu gdje je tako zamišljenom središnjem<br />
ilirskom području, pripadalo primorje od ušća rijeke Cetine do<br />
Boke kotorske, prvenstveno Makarsko primorje, odnosno “onaj<br />
okolni prostor koji je nekada pripadao toj državi”, tj. Bosni i<br />
Hercegovini. Neupućeni i lakovjerni čitatelji mogu logikom automatizma<br />
zaključiti da je tu riječ o bosanskom primorju, koje<br />
je Hrvatska na nepoštene načine prisvojila od “vječno jedinstvene”<br />
Bosne, što inače zastupa bošnjačka “znanstvena elita”<br />
poput Ibrahima Bušatlije, E. Imamovića i Ibrahima Tepića (koji<br />
su svoje stavove prvi put javno iznijeli u propagandnoj brošuri<br />
Neum i bosansko primorje u izdanju bošnjačkomuslimanske<br />
Armije Bosne i Hercegovine, u Sarajevu 1994.). Zbog toga ne<br />
treba čuditi što je M. Filipović u svoju knjigu među nekolicinom<br />
ilustracija priložio upravo one s legendama “Reljef sa ilirskog<br />
nadgrobnog spomenika nađenog kod Zaostroga u Dalmaciji”<br />
(između 230 i 231 stranice; Zaostrog je inače jedno od popularnijih<br />
bošnjačkih turističkih ljetnih odredišta na Makarskom<br />
primorju – op. D. P.), a zapravo votivni reljef s prikazom plesača<br />
i frulaša, i “Shematski prikaz jedne ilirske lađe pronađen na<br />
spomeniku kod Glasinca” (između 178 i 179 stranice), a zapravo<br />
shematizirani prikaz broda na jednom brončanom potkoljeničnom<br />
štitniku (knemidi) izrađenom u nekoj primorskoj radionici<br />
u današnjoj Albaniji. U tom je kontekstu sasvim jasno zašto<br />
na nekoliko mjesta također koristi izričaj “naše more” i “naša<br />
strana obale Jadranskog mora”. S obzirom na geopolitički položaj<br />
Bosne, njemu i njegovim istomišljenicima, za utjehu ostaje<br />
samo priča o davno nestalom tzv. Panonskom moru, mnoštvo<br />
fosiliziranih morskih biljaka i životinja te ogromna ležišta soli<br />
u Tuzli. Također je dobro poznato da granice današnje Bosne i<br />
Hercegovine presjecaju nekadašnja područja Autarijata, Delmata,<br />
Ditiona, Japoda, Kolapijana, Oserijata i Breuka što se<br />
može vidjeti i na Stipčevićevoj karti koju je M. Filipović preuzeo<br />
i donio u svojoj knjizi (između 36 i 37 stranice), ali bez navođenja<br />
imena “samoposluge”. U takvoj je situaciji područje Bosne<br />
i Hercegovine moglo predstavljati maticu okupljanja svih Ilira<br />
samo pod parolom “Iliri svih zemalja ujedinite se!”.<br />
Stipčevićeva knjiga, kojom se grubo koristio M. Filipović, klasičan<br />
je primjer panilirizma koji izjednačava sve etničke zajednice<br />
na području ogromne rimske provincije Ilirik s Ilirima, te reprezentativan<br />
primjer arheologije u službi nacionalne ideologije po<br />
kojoj su Albanci (ili Šiptari) izravni potomci davno nestalih Ilira<br />
i kao takvi su stariji od slavenskih naroda u jugoistočnoj Europi<br />
i imaju veće povijesno pravo na područja koja ti narodi danas<br />
Historiografija<br />
naseljavaju. Zbog neupućenih čitatelja potrebno je spomenuti<br />
da je A. Stipčević rodom iz mjesta Arbanasa (Arbanasi su varijanta<br />
etnonima Albanci!), danas sastavnom dijelu Zadra, odnosno<br />
potomak albanskih katoličkih obitelji koje je venecijanska<br />
vlast tu svojedobno naselila! Postavke koje on zastupa znanost<br />
je davno argumentirano odbacila.<br />
U znanosti je danas prihvaćeno mišljenje da se Ilirima naziva<br />
etnički krug koji je prvenstveno obuhvaćao zajednice koje su<br />
stvorile Ilirsko Kraljevstvo na južnom dijelu istočne jadranske<br />
obale (Taulanti i Partini), zatim zajednice koje su kasnije<br />
postupno ušle u to kraljevstvo i vremenom preuzele glavnu<br />
ulogu (Ardijejci), te one zajednice koje nisu nikad ušle u to kraljevstvo,<br />
ali su bile srodne spomenutima (Autarijati, a možda<br />
i Pirusti). Riječ je o srodnim etničkim <strong>zajednica</strong>ma oblikovanima<br />
na području glasinačke kulture koja je obuhvaćala područje<br />
južnog dijela istočne jadranske i sjevernog dijela istočne jonske<br />
obale, ograničeno rijekom Neretvom na sjeverozapadu i rijekom<br />
Škumbinom na jugoistoku, a u unutrašnjosti je zahvaćala<br />
srednje porječje Drine na sjeveru (današnja sjeverna Albanija,<br />
Crna Gora, jugozapadna Srbija, jugoistočna Bosna, istočna<br />
Hercegovina i južna Dalmacija). Osim tih četiri-pet najznačajnijih<br />
etničkih <strong>zajednica</strong>, koje se s pravom mogu smatrati narodima,<br />
ilirskom etničkom krugu pripadao je još čitav niz manjih<br />
<strong>zajednica</strong> kao što su Daorsi, Deremisti, Dokleati, Glindicijoni,<br />
Labeati, Melkumani, Narensi, Plerejci – da spomenemo samo<br />
najpoznatije – koje su se okupljale oko snažnijih <strong>zajednica</strong>, odnosno<br />
povremeno ulazile u sastav spomenutih većih <strong>zajednica</strong>.<br />
Osim tih <strong>zajednica</strong>, u današnjoj južnoj Albaniji živio je narod<br />
Enhelejaca koji nisu izvorno pripadali Ilirima, ali su u kasnijem<br />
razdoblju ušli u Ilirsko Kraljevstvo. Nasuprot Ilirima, u porječjima<br />
Drave, Kupe i Save (s njezinim južnim pritokama ali samo<br />
negdje do njihovog srednjeg toka, a jedino možda u slučaju<br />
rijeke Sane do gornjeg toka) živjele su zajednice koje su pripadale<br />
panonskom etničkom krugu oblikovanom na jugoistočnom<br />
ogranku halštatske kulture, a sačinjavali su ga Amantini,<br />
Andizeti, Breuci, Jasi, Kolapijani, Mezeji i Oserijati, uz možda<br />
još neke, samo keltizirane, kao što su Latobici. U trokutu između<br />
Ilira, Panonaca (kasnije i novodoseljenih Kelta) i Jadranskog<br />
mora, živjeli su narodi Delmati, Desitijati, Liburni, Japodi i Histri<br />
(i još neki kao Ditioni o kojima se malo zna) koji se ne mogu<br />
uvrstiti ni u ilirski ni panonski etnički krug, ni u glasinačku ni u<br />
halštatsku kulturu, ali su njihove međusobne razlike bile tako<br />
velike da nisu sačinjavali zaseban etnički i kulturni krug. Dakle,<br />
područje rimske provincije Ilirika pa tako i današnje Bosne i<br />
Hercegovine u predrimsko doba nije bilo ni kulturno ni etnički<br />
ni politički homogeno, pa nije moglo biti ni duhovno u najširem<br />
smislu tog pojma.<br />
Jezgra rimske provincije Ilirika nastala je postupnim osvajanjem<br />
Ilirskog Kraljevstva (Ilirije), najprije jednog dijela na području<br />
današnje Albanije. Zatim se Ilirik stalno širio prema sjeveru i<br />
sjeverozapadu kako su Rimljani osvajali nova područja, odnosno<br />
pokoravali nove narode, a kada je dosegnuo najveći opseg<br />
podijeljen je na provincije Dalmaciju i Panoniju, a sama jezgra<br />
nekadašnjeg Ilirika pripala je provincijama Epiru i Makedoniji.<br />
Također, ilirsko stanovništvo na području Albanije tijekom<br />
osam stoljeća rimske vladavine (od 3./2. st. pr. Kr. do početka<br />
7. st. pos. Kr.) bilo je izloženo intenzivnoj romanizaciji, raseljavanju<br />
putem vojne službe u druge dijelove Rimskog Carstva i<br />
miješanju s masovno doseljenim stanovništvom različite etničke<br />
pripadnosti iz drugih dijelova istog carstva, tako da je ilirski<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 213
Change language