Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Kakvu <strong>BiH</strong> (ne)želimo?<br />
veličinu vladajuće većine namjesto da bude zadovoljen pukom<br />
većinom” (Lijphart, 1999: 33). Dakle, teško je naći ‘bošnjačkog<br />
liberala’ koji bukvalno i doslovno shvaća demokratiju kao<br />
vladavinu proste većine [11] , a još manje takvo rješenje predlaže<br />
za <strong>BiH</strong>. Konsocijacijski teoretičari zamišljaju da bi u jednom<br />
takvom kontekstu, “stranačke vođe imale poticaju da pregovaraju<br />
i sarađuju s drugim sranama u parlamentu kako bi stekle<br />
svoje mjesto u vladajućim koalicijama” (Norris, 2005: 4). I bez<br />
istraživanja koje je provela Pippa Norris, može se zaključiti da<br />
konsocijacijska praksa u <strong>BiH</strong> pervertira sve ključne Lijphartove<br />
postavke. Naime, prema konsocijacijskom viđenju ti ‘powersharing’<br />
aranžmani vladavine kartela elita “stvoreni su da bi<br />
maksimalizirali broj ‘stakeholdera’ koji imaju interes da igraju<br />
prema pravilima igre” (Norris, 2005: 4). Ali, namjesto očekivanih<br />
pravila igre koja bi upućivala na saradnju, bosanskohercegovačka<br />
politička praksa odaje pravila igre koja upućuju na<br />
saradnju kroz podizanje međuetničkih tenzija, zaoštravanju,<br />
nepregovaranju, na što su upravo upozoravali ozbiljni politolozi<br />
kao što su Horowitz i Reilly. Nije li upravo takva praksa<br />
postala magična formula konsocijacijske vladavine etnopolitičkih<br />
oligarhija u <strong>BiH</strong>? Bilo koji političar koji pokaže umjerenost,<br />
spremnost na saradnju s onima iz drugog tabora, svakodnevna<br />
politička praksa to zorno pokazuje, postaje ‘političkim mrtvacem’.<br />
Ovo konfliktno, potpuno neproduktivno dijeljenje moći<br />
sada garantira bosanskohercegovačkim etnopolitičarima mjesto<br />
u vladajućoj koaliciji obezbjeđujući im osnov za stvaranje<br />
ekonomske moći:<br />
“Ne samo da su nacionalisti profitirali financijski, pa i po tome<br />
što ih je međunarodna <strong>zajednica</strong> prihvatila kao legitimne lidere,<br />
već im je njihov uticaj na izbor kompanija koje će biti odabrane<br />
za međunarodne projekte rekonstrukcije pomogao da steknu<br />
lojalne političke pristaše. <strong>Međunarodna</strong> pomoć ima duboke političke<br />
efekte, a rezultat rada sa domaćim izabranim zvaničnicima<br />
bez obzira na njihovu političku orijentaciju jeste društvo<br />
koje se i dalje zasniva na vezama i podjelama po etničkim<br />
linijama, a ne društvo jednakih mogućnosti i vladavine prava”<br />
(McMahon iz Abazović, 2007: 139).<br />
Namjesto da vodi kartele elita saradnji i stabiliziranju demokratije,<br />
trenutni konoscijacijski aranžman u <strong>BiH</strong> vodi k daljem<br />
zaoštravanju, pogoršanju sigurnosne situacije, stalnom dizanju<br />
tenzija. Nijedan meni poznat ‘bošnjački liberalni’ teoretičar /<br />
teoretičarka ne zalaže se za ‘winner-takes-all’ poziciju. Štaviše,<br />
oni se većinom slažu s ključnom postavkom konsocijacijskih<br />
teoretičara, naime da su takvi režimi “skloniji generiranju<br />
neprijateljskih politika nego ‘zero-sum-power-game’” (Norris,<br />
2005: 5), no ne pokazuje li dosadašnja konsocijacijska politička<br />
praksa u <strong>BiH</strong> da i ‘zero-sum-power-game’ koja odražava nulti<br />
politički balans između konsocijacijskih potpornih segmenata<br />
isto tako može generirati politike ograničenog neprijateljstva<br />
na osnovu kojega se osigurava još jedan mandat u ‘velikoj koaliciji’.<br />
Drugim riječima:<br />
“Već je postalo bjelodano jasno da podjela vlasti i moći institucionalizacijom<br />
etničkih različitosti ne dovodi nužno do željenih<br />
razultata, bar ne u smislu funkcionisanja države i stvaranja<br />
povoljne klime za ekonomski rast i oporavak ratom razrušene<br />
i opustošene zemlje. Na državnom nivou situacija je takva da<br />
11 Osim možda nekih od prigodno ‚selektiranih‘ bošnjačkih autora iz Kasapovićkine<br />
knjige. Ali, onda te autore je teško ubrojati u ‚bošnjačke liberale‘.<br />
126 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
koncept power-sharinga ne funkcioniše u institucijama zasnovanim<br />
na etničkoj (proporcionalnoj) zastupljenosti – umjesto<br />
pozitivnog konsenzusa o kooperaciji kako bi se obnovile institucije,<br />
na snazi je negativni konsenzus oličen u sistematskom<br />
blokiranju usvajanja odluka neophodnih da bi se krenulo u rekonstrukciju”<br />
(Abazović, 2007: 136).<br />
Upravo je to realnost pred kojom ‘odgovorni realisti’ kao što je<br />
Mirjana Kasapović radije zatvaraju oči. U još jednom segmentu<br />
bosanskohercegovačka konsocijacija pada na testu. Naime,<br />
uobičajeno mjesto konsocijacijalizma sugerira da su izborni<br />
sistemi proporcionalne zastupljenosti najprikladniji za multietnička<br />
društva. Pa ipak, neki autori stvari vide malo drukčije. U<br />
jednom etnopolitičkom kontekstu:<br />
“u većini izbornih kampanja, naprimjer, političari koji se takmiče<br />
za poziciju imaju malo izgleda za dobitak, a daleko više za<br />
gubitak ako se uključe u pregovore sa svojim rivalima ... učešće<br />
u dijalogu licem u lice s etničkim suparnicima lako se može<br />
karakterizirati kao izraz slabosti i ‘prodaja’ suprotstavljenom<br />
taboru. (...) đavolji krug – etnički poduzetnici tada počinju ‘dizati<br />
cijenu’ gurajući srednju političku poziciju dalje od umjerenog<br />
centra prema krajnostima, što postaje uobičajena praksa.<br />
Posljedice tog poteza mogu biti razorne: umjerene snage bivaju<br />
brzo preplavljene ekstremnim glasovima što vodi u tekući krug<br />
nasilja i odmazde – ‘upravo zato što je umjereni etnički centar<br />
često nesposoban da se održi pred centrifugalnim silama koje<br />
bivaju razularene usljed vatrene retorike etničkog šovinizma’<br />
(Sisk prema Reilly, 2001: 9).<br />
Dovoljno je samo prisjetiti se slučaja SDA ali i SDS čiji su kandidati<br />
usljed uključenja u procese pregovaranja oko ustavnih<br />
amandmana s početka 2006. godine sa svojim suparnicima<br />
povećali svoje izglede za gubitak. Pregovori su se interpretirali<br />
kao slabljenje pozicije i ‘prodaja’, pri čemu su Sz<strong>BiH</strong> i SNSD<br />
iz pozicije umjerenog centra uz pomoć vatrene retorike svoju<br />
političku poziciju gurnuli prema ekstremima i opet inicirali krug<br />
nasilja i odmazde na osnovu čega su i dobili izbore na jesen<br />
te godine. Da bi se sada SDA i SDS vratili kao izborni pobjednici<br />
oni na sljedećim izborima moraju istupiti s još vatrenijom<br />
retorikom produžujući tako krug ‘nasilja i odmazde’. Čuvari<br />
konsocijacijskog Ustava – predstavnici međunarodne zajednice<br />
– namjesto konsolidiranja demokratije kroz partnerstvo tri<br />
etnonacionalna kartela i proporcionalne predstavničke institucije<br />
suočeni su s velikim neuspjehom. ‘Bošnjačka liberalka’<br />
Nermina Šačić zaključuje:<br />
“<strong>Međunarodna</strong> <strong>zajednica</strong> pokušala je ‘demokratizovati nacionaliste’<br />
u <strong>BiH</strong>. Zbog toga s velikim naporom spoznaje da bosanskohercegovačke<br />
političke elite opstaju na vlasti zahvaljujući<br />
podsticaju nesigurnosti, sukoba i nestabilnosti. One kao<br />
takve ne mogu proizvesti stabilnost jer opstaju na vodećoj<br />
poziciji zahvaljujući konfliktu. Kada su tri nacionalne stranke u<br />
<strong>BiH</strong> (SDA, HDZ i SDS) pod međunarodnim pritiskom bile prisiljene<br />
ublažiti nacionalističku retoriku, rivali unutar nacionalnih<br />
blokova (S<strong>BiH</strong>, HDZ 1990 i SNSD) prisvojili su takav vokabular,<br />
što im se isplatilo na narednim izborima. Postoje mišljenja<br />
da posljednji izbori nisu pokazali da su najradikalnije stranke<br />
postale umjerene, nego da su najradikalnije upravo umjerene<br />
stranke. Ima više razloga za tvrdnju da je u <strong>BiH</strong> došlo do radikalizacije<br />
nacionalizma, a ne njegovog smanjivanja. Analiziramo<br />
li predizbornu retoriku uoči, tokom i poslije izbora tzv. umjere-
Change language