You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Tema broja: <strong>Međunarodna</strong> <strong>zajednica</strong> i <strong>BiH</strong><br />
sa odomaćivanja. Moderno nacionalno oslobođenje u Trećem<br />
svijetu potaknuto potrebom za istinskom gradnjom javne političke<br />
sfere stvarno je i proteklo u ključu takvog ponovnog etničkog<br />
zaposjedanja javnosti zatečene kao nekad silom nametnuti<br />
strani prostor. Nacionalno oslobođenje je predstavljalo<br />
preokret u kolektivnom etničkom vlasništvu nad trgom i tržnicom,<br />
ali i karakterističnom virtualnom prostoru kojeg otvaraju<br />
novostvoreni masmediji: javni prostor je nekada bio “njihov”,<br />
a sada je, nakon njegove nasilne eksproprijacije, svrgavanjem<br />
tuđinske vlasti, postao “naš”.<br />
Kao pokret za nacionalno oslobođenje koji na vlast dolazi narodnooslobodilačkim<br />
ratom, titoizam se uklapa u tipični val<br />
postimperijalne re-etnicizacije javnog prostora. Takvo obećanje,<br />
obećanje stvaranja napokon “naše vlasti”, ovaj pokret je<br />
morao izvršiti, jer je to izgledalo kao stvar povijesne nužnosti.<br />
Pretpostavka za to je bila da komunistička ideologija pribavi<br />
uvjerljivu povelju nacionalnog oslobođenja za svaku veću<br />
lokalnu etničku zajednicu. Tako je ova ideologija bila upućena<br />
na to da izvrši rekonstrukciju “zaboravljenog” ili “olabavljenog”<br />
srodstva ovih <strong>zajednica</strong>. Tako je stvaranje građanskog političkog<br />
subjektiviteta, što je za svaki moderni politički pokret<br />
neophodan preduvjet, bilo nedopunjeno ideološkim obnavljanjem<br />
južnoslavenske etničke prazajednice. Glavni uvjet<br />
masovnog usvajanje jedne ideologije, tj. postizanja dovoljne<br />
uvjerljivosti marksističke naracije o otuđenju pojedinaca, bila<br />
je vjerodostojnost nazora o međusobnom otuđivanju srodničkih<br />
etnija pod lošim stoljetnim utjecajem “stranih zavojevača”.<br />
Uspostavljanje “naše vlasti” nije moglo proći bez obnavljanja<br />
ovog Uretnizität-a, budući da je bilo neophodno da se svako<br />
prepozna u onome «mi» nosioca vlasti, komunističke partije<br />
kao principijelnog političkog subjekta, ponajprije kroz etničko<br />
«mi» iz drevne tradicije.<br />
Propašću ove ideologije, koja je na ambigvitetan način bila<br />
istovremeno i moderna emancipatorska politika građanskog<br />
subjekta i politika održanja drevnog etničkog identiteta,<br />
raspada se i etnička bliskost kao temelj jugoslavenskog<br />
društvenog ugovora. Zato je propast zajedničke države (čemu<br />
je svakako zaslužan potpuni krah ideologije koji se očitovao<br />
kroz napokon obznanjenu neuvjerljivost i iluzornost ponuđene<br />
etničke metanaracije za mase, a koja je trebalo da objasni kako<br />
su strane imperije zavadile i podijelile jedno etničko bratstvo)<br />
izazvao i krizu lokalnih etničkih identiteta, tj. paničan rad na<br />
njihovoj ponovnoj ideološko-narativnoj izradi kao vječno autonomnih<br />
kolektivnih identiteta. Tako je drugi val osvajanja<br />
javnog prostora i uspostavljanja «naše vlasti» bio ponovno<br />
poduzet kao pothvat re-etnicizacije, ali sada kao posljednji<br />
i radikalni pothvat stvaranja istinske monoetničke državne<br />
vlasti. O tome najbolje svjedoči današnji usitnjeni mozaik<br />
monoetničkih državnih i kvazi-državnih entiteta na prostoru<br />
bivše Jugoslavije.<br />
7. Civilno društvo, javni prostor i trgovina<br />
Međutim, dok god je etniciziran, javni prostor nije javan,<br />
u njemu se ne pojavljuju građani niti se događa nešto uistinu<br />
političko. Etno-politika je militantna okupacija javnosti koja<br />
joj oduzima onaj karakter gradskog trga o kojem smo govorili<br />
kao o političkom prostoru neposredne i spontane razmjene<br />
među građanima, trgovine njihovim političkim mišljenjima i<br />
62 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
stavovima. [24] Civilno društvo, koje na najbolji način opisuje<br />
deficit političkog u etno-politici, jeste društvo trgovine. To<br />
društvo – kao samo stanje društva u modernosti [25] - upravo<br />
smo nastojali da suprotstavimo tradicionalnom društvu gostoprimstva<br />
i darivanja, e da bi politiku spasili od njenog aktualnog<br />
potapanja u etno-politiku (usprkos svoj logici novije povijesti<br />
regije koja pruža valjane razloge za eshatološko tumačenje<br />
monoetničkog političkog oslobođenja). [26]<br />
Nastojeći pribaviti argumente zašto vjerujemo da bi se izgradnja<br />
javne sfere trebala odvijati duž vertikalne povijesne ose<br />
pretvaranja trgovca u građanina, a ne ići od domaćina ka<br />
partijskom militantu, rukovodili smo se Walzerovim idealtipskim<br />
opisom ugovornog karaktera civilnog društva, društva<br />
koje nastaje kao mreža nebrojnih udruživanja na temelju<br />
konkretnih potreba pojedinaca i njihove slobodne volje za<br />
sklapanjem interesnih saveza. [27] Bliskost prema trgovini<br />
civilnog društva dolazi od njegovog karakterističnog pristupa<br />
Drugome: pojedinac je tu glavni akter, a na to ga nagoni<br />
konkretna, sasvim konkretna potreba na osnovu odluke koja<br />
se donosi samostalno, po svojoj slobodnoj volji. [28] Ovom civilnom<br />
udruživanju iz interesa stoji nasuprot drugi oblik susreta<br />
s Drugim: u gostoprimstvu smo najbliži s Drugim kada se čini<br />
da nam najmanje treba. Ono građansko se u politici pojavljuje<br />
prije svega kao civilno: glavni tip aktera koje ono<br />
promovira jeste udruženje građana-pojedinaca, provizorno<br />
ugovorno udruživanje koje se sklapa poput ugovora o kupovini.<br />
Tome nasuprot, ono etničko se u politici pojavljuje prije<br />
svega kao militantno: partija je njegov povlašteni tip aktera,<br />
a članstvo u njoj podrazumijeva prije zakletvu (pred Bogom<br />
ili božanskim autoritetom) nego pristanak na kupoprodaju.<br />
Kao što je pokazao M. Mauss, ekonomija darivanja je uvijek<br />
kolektivistička praksa koja je strogo kanonizirana. Lako je primijetiti<br />
da je u igri isti kôd koji danas upravlja etno-politikom<br />
u državnim političkim institucijama i uobičajenim, darežljivim i<br />
24 Vidi o tome Jürgen Habermas, Strukturwandel der Öffentlichkeit, Suhrkamp,<br />
1990. Ovdje nam je očito važna upravo ona veza koju potcrtava Roberto Alejandro<br />
osvrćući se na ovo rano Habermasovo djelo: “Habermas povezuje ovaj<br />
model javne sfere sa ranim razvojem kapitalističkog društva, naime sa onim<br />
stupnjem kojeg karakterizira robna trgovina i kompetitivni pojedinci. Na taj<br />
način se čini da idealni model javne sfere nalikuje proširenom obliku natjecanja<br />
između slobodnih pojedinaca na tržnici. Kao što su bili slobodni na<br />
tržnici da razmjenjuju robe tako su bili slobodni u javnom području da razmjenjuju<br />
ideje, pri čemu se oblikovalo javno mnijenje a dobro se služilo i općem interesu.”<br />
Cf. Robert Alejandro, Hermeneutics, Citizenship, and the Public Sphere,<br />
State University of New York Press, 1993, str. 181-182.<br />
25 „Može biti da najveće nade za toleranciju kao praksu (...) leže u samoj modernosti<br />
i njenoj glavnoj kreaciji, međunarodnom trgovačkom društvu.” Bernard<br />
Williams, op. cit., str. 26.<br />
26 O titoizmu kao politici koja počiva na ekonomiji darivanja, u kojoj je i sam<br />
Tito bio dar, pisali smo u Etnopolitika i građanstvo, Dialog, Biblioteka <strong>Status</strong>,<br />
Mostar, 2006.<br />
27 Michael Walzer, “Equality and Civil Society”, u: S. Chambers, W. Kymlicka<br />
(eds.), Alternative Conceptions of Civil Society, Princeton University Press,<br />
Princeton and Oxford, 2002, str. 34-49.<br />
28 Društvenost u civilnom društvo jeste nešto što se „sklapa“, „ugovara“<br />
polazeći od pojedinaca. To je društvo pojedinaca, gdje je naglasak na drugoj<br />
riječi sintagme. Stoga njegove glavne karakteristike izgledaju kao da isključuju<br />
jedna drugu: društvenost i individualizam, uljudnost i ekonomska eksploatacija,<br />
sloboda i prinuda, javnost i privatnost. Seligman je na to, u svom danas<br />
već klasičnom djelu o civilnom društvu, ukazao slijedećim riječima: „Ono /civilno<br />
društvo/ upućuje, u svojim različitim artikulacijama, na one elemente i<br />
zajedništva i individualizma koji su služili tome da se definira političko mišljenje<br />
za posljednjih dvjesto godina. Jer civilno društvo je istovremeno ono područje<br />
‘prirodnih naklonosti i društvenosti’, kako ga je prepoznao Adam Smith, i<br />
arena u kojoj čovjek ‘djeluje kao privatni pojedinac, promatra druge kao<br />
sredstvo, degradira sebe u sredstvo i postaje igračka u rukama tuđih moći’,<br />
kako to stoji u čuvenom Marxovom određenju tržišnih odnosa. To je područje<br />
‘pravâ’, ali i vlasništva, uljudnosti /civility/, ali i ekonomske eksploatacije. Ono<br />
počiva na pravno slobodnom pojedincu, ali i na zajednici slobodnih pojedinaca.<br />
Budući odvojeno od države, ono je ipak regulirano zakonom. Javni prostor, a<br />
opet ga sačinjavaju privatne individue.“ Cf. Adam B. Seligman, The Idea of Civil<br />
Society, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1992, str. 3.
Change language