Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Historiografija<br />
U ćirilici ima sva sila akcenata ili kvačica, što ni glagoljica ni<br />
bosanica ne poznaju.<br />
U Bosni i Dalmaciji pismo je nagnuto na desno, za razliku od<br />
srpskih krajeva.<br />
Od samih početaka bosanicom pišu samo bosanski katolici, krstjani<br />
te odličnije muslimanske obitelji.<br />
Jezik bosanskih spomenika je narodni ikavski.<br />
Katolički nadgrobni natpisi počinju sa “se leži”, dok bi kod Srba<br />
bilo “zde ležit”, “zde počivat”. [10]<br />
Iznad svega je zanimljivo da su se glagoljicom i kasnije hrvatskom<br />
ćirilicom služili religijskom nomenklaturom rečeno<br />
krstjani, katolici i muslimani, dok su se raškom ćirilicom služili<br />
samo pravoslavci. [11]<br />
Pored jezika, Milan Šufflay je upozoravao na neke druge osobitosti<br />
hrvatskog stanovništva još od doseljenja na ove prostore,<br />
primjerice osobitosti političkog i upravnog organiziranja, koji se<br />
mogu smatrati identitetskim obilježjima. [12] Temeljna organizacijska<br />
struktura, koju su Hrvati u 9. i 10. st. dijelili s drugim<br />
narodima “od Blatnoga jezera do Skadarskog Blata”, bila je<br />
župa, na čelu koje je sjedio župan. [13] Postojanost te političke<br />
strukture je tolika da je preživjela i kad se hrvatska kneževina<br />
prva 925. pretvorila u kraljevstvo. Njezino preživljenje vidljivo<br />
je u instituciji udjelnih kneževina. Naime, da bi izigrao načelo<br />
seniorata kralj je dodjeljivao svojim sinovima kneževine, čak ih<br />
i krunio (institucija mladog kralja), kako ne bi pripale njihovim<br />
stričevima. [14] Druga osobitost je sudski pečat (sigillum citationis)<br />
kojim se pozivalo na sud. [15] Treća osobitost slavenske<br />
uprave je sučev pomoćnik, pristav, uvodilac u posjed, čija se<br />
služba rano spojila sa službom pisara listina. Umjesto isprava<br />
Hrvati su od najranijih vremena obavljali promjenu vlasništva<br />
nad posjedima na licu mjesta pred svjedocima i putem pristava,<br />
na temelju sudske presude. Pod utjecajem Crkve, listine<br />
su se kasnije pisale, ali za hrvatska plemena one su bile više<br />
sredstvo očuvanja traga o svjedocima (notitia), nego potvrda<br />
vlasništva (carta). Na kraju popisa svjedoka sam se pisar, koji<br />
se ponekad zove i kancelarom, pridružuje njima (scriptor testis<br />
sum). [16]<br />
Šufflayeve ideje evociraju ideje nekih drugih autora iz istog<br />
razdoblja, a tiču se statusa pisara na dvoru bosanskih kraljeva<br />
i načina pisanja povelja. Naime, od najranijih tragova praksa<br />
10 Tentor, “Bosančica”, u: Povijest Bosne i Hercegovine kn. I, HKD Napredak, Sarajevo,<br />
1998. (1942., 1991.), 823-829.<br />
11 Tentor, Isto; S. M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine,<br />
Svjetlost, Sarajevo, 1992., 123-124; Brković, “Kulturna baština u Bosni i<br />
Humu”, 138.<br />
12 Milan Šufflay, “O prodoru slavenskih plemenskih ustanova”, Obzor, 31. siječnja<br />
1924., 4 i 1. veljače 1924., 4, pretisak u: Dr. Milan Šufflay. Izabrani radovi, II<br />
dio, uredio Darko Sagrak, Naklada Darko Sagrak, Zagreb, 2000., 48-52; vidi<br />
također: Pavao Živković, “Društveno-političke prilike u srednjovjekovnoj Bosni<br />
i Humu”, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9<br />
stoljeća spominjanja Bosanske biskupije, priredili Želimir Puljić i Franjo Topić,<br />
Vrhbosanska teološka škola, Sarajevo, 1991., 10-92 (11).<br />
13 Ukazuje se i na sličnosti državne organizacije u Hrvatskoj i <strong>BiH</strong>, naslijeđene od<br />
Avara, u banate i na ustanovu bana, P. Živković, “Društveno-političke prilike u<br />
srednjovjekovnoj Bosni i Humu”, 10-11.<br />
14 Šufflay, “O prodoru slavenskih plemenskih ustanova”, 48-49.<br />
15 Šufflay, Isto, 49.<br />
16 Isto.<br />
228 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
je u Bosni bila da povelje potpisuje pisar (dijak), dok u Srbiji<br />
to čini kralj. Osim toga, bosanske povelje još od 13. st. imaju<br />
svjedoke, dok srpske nemaju. I konačno, u Bosni povelje imaju<br />
svjetovni karakter, što u Srbiji nije slučaj. [17]<br />
Do istih ili sličnih zaključaka u novije vrijeme došao je i Milko<br />
Brković proširujući identitetske posebnosti na gotovo sva područja<br />
političkog, društvenog i religijskog života. [18]<br />
Ti identitetski markeri ne moraju biti relevantni za današnje<br />
stanje svijesti među stanovnicima <strong>BiH</strong>, ali pomnjivu promatraču<br />
mogu označavati povijesni razvojni put identitetske svijesti<br />
od nekakvih rudimenata, preko punog procvata do današnjega<br />
stanja. Pri tome je zanimljiv jedan politički moment. U burnoj<br />
povijesti <strong>BiH</strong>, njezini narodi su se priklanjali sad jednima sad<br />
drugima, tražeći savezništva, formirajući koalicije, stvarajući<br />
blokove te izvodili slične političke kombinatorike. No u svijesti<br />
tih naroda, a i u svijesti vanjskih promatrača barem u zadnje<br />
vrijeme, smatralo se da je prirodnije da muslimani i katolici<br />
traže savezništvo. Taj je fenomen potvrdila i međunarodna<br />
<strong>zajednica</strong> u ratovima na području bivše Jugoslavije od 1991.<br />
do 1995. Usprkos ratu između muslimana (Bošnjaka) i katolika<br />
(Hrvata), međunarodni arbitri dosudili su da Hrvati i Bošnjaci<br />
moraju ići zajedno. Tako je skovano i sadašnje rješenje: u <strong>BiH</strong> se<br />
formira Federacija, koja će imati tijesne odnose s Republikom<br />
Hrvatskom. [19] Ne treba dvojiti da se “međunarodna <strong>zajednica</strong>”,<br />
bolje reći pojedine veće sile koje su je činile, vodila ponajprije i<br />
ponajviše svojim vlastitim interesima koje je takvim rješenjem<br />
najbolje štitila. Ne treba stoga njihovo iznalaženje rješenja<br />
idealizirati, a još ga manje prizivati kao dokaz neke interne logike.<br />
[20] Na tu pojedinost upozoravam kao na zanimljivost,<br />
koja je možda bila motivirana i nekom skrivenom logikom.<br />
Zajednička memorija kao sastavnica<br />
nacionalnog identiteta<br />
Polazeći od iskustva da neke nacije dijele jezik s drugima ali se<br />
od njih identitetski razlikuju, Ernest Renan zastupao je tezu<br />
da je izvor nacionalnog identiteta dvojak. S jedne strane, to<br />
je zajednička povijest ili zajedničko pamćenje prošlih iskustava,<br />
osobito trpljenja, što je izvor suosjećanja i ponosa. S<br />
druge strane, to je volja da se živi zajedno i tako čuva zajedničko<br />
nasljedstvo. Ukratko, svijest da smo učinili velika djela i<br />
volja da ih činimo i u budućnosti bitan je uvjet narodnog postojanja<br />
i identiteta; postojanje nacije svakodnevni je referendum,<br />
dosjetljivo je taj proces formulirao Renan. [21] Ovdje je nesumnjivo<br />
moguća mitologizacija vlastite povijesti, no ona je u funkciji<br />
stvaranja osjećaja pripadnosti, lojalnosti i podrške. Nekad će<br />
povod tim osjećajima biti jezik, ali drugi put to mogu biti religiozni<br />
sentimenti, vanjski izgled, izvanjska prijetnja i sl. [22]<br />
17 Tentor, “Bosančica”. O osobitostima srednjovjekovnih hrvatskih povelja vidi:<br />
Brković, “Kulturna baština u Bosni i Humu”, 142-144; Isti,<br />
18 Brković, Isto.<br />
19 Tekst Daytonskog sporazuma na: http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_<br />
id=380.<br />
20 Za moje viđenje tih problema vidi: J. Krišto, “Bosna i Hercegovina i Tuđmanovo<br />
geopolitičko osmišljavanje Hrvatske”, Dani dr. Franje Tuđmana Hrvati kroz<br />
stoljeća, Zbornik radova, Općina Veliko Trgovišće, Veliko Trgovišće, 2008.,<br />
89-115.<br />
21 Renan je bio uvjeren da će nacije nestati i vjerojatno biti zamijenjene nekom<br />
europskom konfederacijom, vidi: Thiesse, “Inventing national identity”, 1.<br />
22 S. I. Benn,”Nationalism”, 444.
Change language