You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Identitet naš svagdašnji<br />
ogoljeni imperijalni projekt samoproklamiranog Herrenvolk-a.<br />
Osjetila sam se prevarenom, moje mi je jugoslavenstvo izgledalo<br />
kao jugoslavenstvo guske u magli, lakoumno izdat bianco<br />
ček za lukavo manipuliranje nekomu korisnog idiota. Kako ne<br />
volim da bilo tko gospodari ili manipulira mojom osobom, bilo<br />
to sa mojim znanjem ili bez njega (što obično na kraju iziđe na<br />
vidjelo), čekala sam popis 1981. da ispravim grešku. Otišla sam<br />
u ambasadu u Den Haag, uzela formular, ispunila ga, na mjesto<br />
“nacionalnost” napisala “neopredjeljena”, pa ga poslala u Savezni<br />
Zavod za Statistiku u Beograd.<br />
Kraj osamdesetih godina, zalet u rat zahuktavanjem “antibirokratske<br />
revolucije”, orkestrirana kipuća mržnja prvo prema<br />
Albancima, a potom redom dalje, šetanje moštiju Cara Lazara<br />
kojim su zacrtavane granice buduće Velike Srbije (uvijek sam<br />
odlazila iz Srbije u Hrvatsku, a sad su mi Srbiju nosili na noge!),<br />
ispisivanje bedastih poruka poput “Ovo je Srbija!” tamo gdje je<br />
to, najblaže rečeno, loše pristajalo, opravdano zabrinute reakcije<br />
u drugim republikama, što sam ih pratila u domaćem tisku<br />
na koji sam tada bila pretplaćena, i njihov strah od naturanja<br />
Jugoslavije po mjeri Srbije i Slobodana Miloševića, sve me<br />
je to uvjerilo kako sam imala pravo što sam se pravodobno,<br />
bez vanjskog pritiska ili iz oportunizma, distancirala od svakog<br />
jugoslavenstva.<br />
Biće onda jasno da ja nisam ni nikakav jugonostalgičar. Mislim<br />
da bi nekadašnjim jugoslavenskim narodima trebalo konačno<br />
biti dosta prošlosti, makar se ta čežnja zvala i plemenito zvučećom<br />
jugonostalgijom. A jugonostalgija i dandanas može svašta<br />
značiti! U svojem skorašnjem uratku Predrag J. Marković, nakon<br />
svega što se dogodilo, svodi srpsku bilancu u XX stoljeću i piše:<br />
“Srbija iz 1900. godine nije bila ista zemlja kao 1914. godine,<br />
a 1918. se ulila u jednu sasvim novu vrstu države. [...] Srbija se<br />
prvo proširila u balkanskim ratovima a zatim ušla u novu zajednicu<br />
koja je po obimu bila pet puta veća od predkumanovske<br />
Srbije. Zatim je u ‘ratovima za jugoslovensko nasleđe’ devedestih<br />
godina svedena na 30 odsto (oko 77.000 kvadratnih kilometara),<br />
jednu polubratsku državu Grnu Goru od 13.000 i jednu<br />
bratsku poludržavu Republiku Srpsku od oko 25.000 kvadratnih<br />
kilometara. Ako pratimo razvoj Srbije od 1804. godine, vidimo<br />
da se nijedna evropska država nije toliko širila i skupljala u poslednjih<br />
dvesta godina” [Srpski bilans u 20. veku – Od bel epoka<br />
do urušene zemlje, Danas, Beograd, 31. decembar 1999 – 3.<br />
januar 2000]. Kao da mu je Dobrica Ćosić ujak! Gdje su granice<br />
Srbije za Markovića i njemu slične? Karlovac, Karlobag, Virovitica?<br />
Što je pravi smisao ovakvih geo-političkih razmatranja?<br />
Valjda ne “Nije mala, nije mala, stoput ratovala, i opet će, i opet<br />
će, ako bude sreće”. Patrljak od Jugoslavije što je još preostao<br />
od nekadašnje države, predstavlja za mene kvintesenciju svake<br />
Jugoslavije: tobože dobrovoljno zbratimljene narode na okupu<br />
drži prvenstveno strah i batina, ili prijetnja njome. Idealistička<br />
predodžba o društvu univerzalne i spontane ljubavi ostvariva<br />
samo u bilo retrogradnoj bilo progresivnoj utopiji, prolazila je pokraj<br />
bjelodanih činjenica, a i sama je značila prisilu.<br />
Moje romantičarsko jugoslavenstvo polako je, dakle, hlapilo<br />
od polovice do kraja sedamdesetih i ostalo je tek formalno<br />
“jugoslavenstvo” u vidu crvenog pasoša. I ono je, međutim,<br />
iskrvarilo u vrijeme propasti SFRJ, točno 20. 3. 1991., kad mu<br />
je isteklo važenje. Brzo sam prikupila svoje hrvatske dokumente,<br />
poslala ih u Zagreb i bez problema dobila domovnicu. Što se<br />
mog “etničkog” identiteta tiče, ostala sam “nacionalno neopre-<br />
190 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
djeljena”, ali se smatram pripadnicom hrvatskog političkog naroda,<br />
ili, konkretnije rečeno, njegovog boljeg, antifašističkog i<br />
demokratskog dijela.<br />
II<br />
Propasti SFRJ je prethodilo moje posljednje naizgled idilično,<br />
zbivanjima bogato, ljeto u Lici 1990. Sredinom šezdestih moj je<br />
otac tamo počeo graditi kuću na obiteljskom kućištu u Končarevom<br />
Kraju (stara je bila uništena u Drugom svjetskom ratu), a<br />
ja sama nakon dugog traženja kupujem 1985. kuću u Babinom<br />
Potoku, samo nekoliko kilometara udaljenu od Končarevog<br />
Kraja. U nju sam se mislila povući, kao i moj otac u svoju, kada<br />
odem u mirovinu.<br />
Od zbivanja te posljednje predratne godine ovdje knjižim višednevno<br />
planinarenje sa zagrebačkim prijateljima po Velebitu<br />
od Zavižana do Velebna, (“najhrvatskijoj planini”, kako sam<br />
pročitala u knjizi dojmova u jednom od velebitskih planinarskih<br />
domova), zanos probuđenog hrvatstva na Oštarijama, dečke sa<br />
šahovnicama koji su me zvali u Brušane na narodno veselje i<br />
pečenog vola (nisam otišla), te “buđenje naroda” u koreničkom<br />
kraju, kuda sam iz Babinog Potoka odlazila po kućne potrepštine<br />
i tisak. Koreničke bandere bile su okićene oglasima za<br />
koješta pisane nevještom ćirilicom, “Politika” je bivala rasprodana<br />
već ujutru (mada je moj otac i ja već nekoliko godina nismo<br />
htjeli primiti u ruke, ako bih do nje ipak došla, čitala sam je radi<br />
socioloških uvida), ali je “Borbe”, tad već u velikoj mjeri nezavisnog,<br />
hladnokrvnog i odmjerenog kvalitetnog dnevnog lista,<br />
bilo koliko ti duša želi. Slično je važilo i za kvalitetni hrvatski<br />
tisak. Ali, kome su tada trebale takve novine? Jedan znanac iz<br />
Otočca, kasnije razočaran u “srpsku stvar”, nedavno mi je pričao<br />
da su on i njegovo društvo imali jedan primjerak Draškovićeve<br />
knjige “Nož”, koji je tada išao od ruke do ruke tamošnjih Srba i<br />
skoro se raspao od čitanja. Blaženi ljudi jedne knjige!<br />
Na jednoj od koreničkih bandera toga srpnja sam vidjela i najavu<br />
osnutka Srpske demokratske stranke na Plitvičkim Jezerima.<br />
Otišla sam iz radoznalosti kako bih prisustvovala i tom povijesnom<br />
događaju. Sve se zbivalo pokraj Spomen doma VI ličke<br />
divizije na Mukinjama; nešto je bilo “zapelo” sa dozvolom za<br />
skup u samom Domu, vlasti se još nisu snalazile u političkom<br />
pluralizmu, pa je skup održan vani, na nekakvom igralištu u vidu<br />
orgomne rupe, zatravljenog kratera, ili amfiteatra u izgradnji.<br />
Scenografija je u potpunosti podsjećala na, sa fotografija poznato,<br />
Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću. Jedino je muzička<br />
pratnja bila nešto sasvim drugo: jedan Renault 4 srbijanske registracije,<br />
pretvoren na licu mjesta u trgovinu kazetama i glazbeni<br />
studio, moćnim je razglasom parao zrak konvencionalnim<br />
srbijanskim melosom (valjda zato što Ličani nisu baš muzikalni,<br />
navodno imaju samo jednu pjesmu: “Vuk magarca na plot nagonio...”),<br />
ali i pjesmama koje ranije nikad nisam čula. Pokazalo<br />
se da su to bile dotad zabranjivane srpske nacionalističke i<br />
četničke pjesme.<br />
Čekalo se na Raškovića i svitu. Čekanje se odužilo na sat i<br />
pol. A onda se pojavio Rašković u sakou od tweeda; vani je bilo<br />
iznad 30 stupnjeva Celzija, zatravljeni krater sa binom u sredini<br />
bio je užaren, samo po njegovom rubu je bilo nešto mlade šume.<br />
Rašković se kretao u pozi pontifex maximus-a razbacujući blagoslove<br />
lijevo i desno kako se narod pred njim razmicao poput
Change language