Međunarodna zajednica i BiH - Status

Willy Brandtov Kniefall – klecanje u Varšavi – 7. prosinca 1970.
ne samo “Brandtov lobista” među intelektualcima, nego i
Brandtov osobni prijatelj. Sa sličnom tvrdnjom, zapravo, izlazi
i Merseburger, koji misli da je Brandt cijeli život nosio elemente
stida i straha od otvaranja pred drugim ljudima, te da je zato
“toplinu gnijezda” tražio kod žena, ali da se niti kod jedne nije
mogao istinski “ugnijezditi”. Izuzetak tomu je dijelom bila njegova
druga žena Norvežanka Rut Hansen Brandt, koju je Willy
jednostavno zvao “moja dobra vila” (“meine gute Fee”). Uzgred
rečeno, upravo iz njene knjige “Zemlja prijatelja” (“Freundesland”)
Merseburger veoma često crpi ocijene o Brandtovom
odnosu ne samo sa ženama, nego i o političkim temama.
Brandtov odnos sa ženama je, inače, standardno mjesto i nezaobilazna
tema u svakoj biografiji o Brandtu, pri čemu je teško
ustvrditi što je istina, a što je u međuvremenu preraslo u stilizirani
mit. Pa, ipak, niti njegovi najbolji prijatelji poput Egona
Bahra ili Güntera Grassa, pa i samog Merseburgera, ne isključuju
da su mnoge dame “tješile” Brandta na duže ili kraće vrijeme.
Za Merseburgera je, čak, Brandtovo vanbračno podrijetlo
i nedostatak čvrstih obiteljskih odnosa ključ za razumijevanje
njegove ukupne ličnosti.
Usponi i padovi
U opsežnoj biografiji od 928 strana je malo što zaboravljeno
ili prešućeno, počevši od mladalačkih dana mladoga Herberta
Ernsta Karla Framma pa do poznih dana Willy Brandta. A
odjeljak o usponu Willy Brandta na čelo berlinskog SPD-a
čita se kao uzbudljivo literarno štivo. Jer, Willy Brandt nije
dočekan raširenih ruku u poslijeratnoj Njemačkoj, predsjednik
SPD-a je bio kruti, ali oreolom mučenika ovjenčani Kurt
Schumacher, čovjek koji je preživio nacistički koncentracioni
logor, a Brandt je bio tek mladi antifašista i dugogodišnji
“emigrant”, a nije ni tada bio “svetac”. Već tada su Brandta
uspjesi brzo opijali, a neuspjehe je liječio dugim depresijama,
bijegom u alkohol ili u topla “ženska gnijezda”. Iako je u Berlinu
“emigrant” dočekan sa skepsom, našao je brzo načina da
se uz pomoć čuvenog berlinskog socijaldemokrate Ernsta Reutera,
potonjeg gradonačelnika Berlina, probije kroz okoštale
strukture SPD-a, služeći se pri tom nerijetko i “makijavelističkim
metodama”, kao i medijima...
In memoriam
Ako se smije vjerovati Merseburgeru, Willy Brandt je bio “prvi
političar medijske demokracije” ili “medijski kancelar”,
kako se poslije govorkalo i za Gerharda Schrödera, jednog
od Brandtovih “političkih unuka”, pod čim su se mislile
nekadašnje “mlade nade”, predsjednici SPD-ova podmlatka
(JUSOS), poput Oskara Lafontainea (prebjegao u “Ljevicu”),
Rudolfa Scharpinga, skoro zaboravljeno da je bio i predsjednik
SPD-a i ministar obrane, morao podnijeti ostavku zbog
niza afera, ili, pak, osobno Gerhard Schröder, izgubio posljednje
prijevremene savezne izbore, pa se latio businessa, i dobro
mu ide (GAZPROM), obrukao se, pak, otvorenim lobiranjem
za “Putina demokratu”. Posve uzgred, Brandtov favorit među
“unucima” nekoć nije bio Schröder nego Lafontaine, ali se baš
u njega Brandt žestoko razočarao uoči njemačkog ujedinjenja,
kada je došlo do izražaja Lafontaineovo oklijevanje i nespoznavanje
pravog trenutka za političku akciju. Ovdje samo uzgred,
nije mali broj autora, publicista i historičara, a među njima je i
Merseburger, koji u Brandtovom internacionalizmu prepoznaju
uvijek i čvrstu nacionalnu dimenziju, niti pak onih koji vjeruju
da je Brandt, zapravo, s njegovom “istočnom politikom” bio
otac potonjeg njemačkog ujedinjenja. A Brandt je, konačno,
dočekao da se zemlja ponovo ujedini, izgovorivši pri tomu onu
već legendarnu rečenicu – “neka sraste ponovo ono što pripada
jedno drugomu”!
Brandtu je, pak, posebno morao ležati na srcu simbolički čin
rušenja “Berlinskog zida”, 9. novembra 1989. godine, jer je bio
gradonačelnikom Berlina u vrijeme njegove gradnje, u augustu
1961. godine. Nije zato ni čudo što je baš na njegov zahtijev
Bundestag i izglasao 1991. godine ponovno proglašenje Berlina
svenjemačkim glavnim gradom, dok je Bonn, to oličenje njemačkog
poslijeratnog čuda, ostao da bude samo “saveznim gradom”.
Brandta se moglo, inače, vidjeti, dan poslije “pada Zida”,
kako star i bolestan, u horu pjeva njemačku himnu, na improviziranoj
proslavi ispred Brandenburške kapije, na nekadašnjoj granici
između “carstva dobra” i “carstva zla”, kako su drugi govorili,
a ne on, koji je ponešto i ranije znao o “željeznoj zavjesi” i što se
biva iza nje. Njegova politika otvaranja prema Istoku i popuštanja
u odnosima između Istoka i Zapada vodila je, de facto, ovom
činu, iako su zasluge za rušenje “Zida” pripisane drugima. Svim
ovim želim reći i posve explicite, nekomu kod nas, u situaciji kakva
već jeste, bi mogao možda biti inspirativnim baš Brandtovo
poimanje odnosa između nacionalnog i internacionlanog, ta
mudra mjera stvari, koja sprečava da se ne završi niti u nacionalizmu
niti u apstraktnom internacionalizmu...
No, nazad ka Merseburgerovoj biografiji o Brandtu, i medijima,
koji su Brandta voljeli i divili mu se, primjerice, u vrijeme “berlinske
krize” ili, pak, u vrijeme dodjele Nobelove nagrade, ali su
se nemilosrdno naslađivali i njegovim neuspjesima, u politici
i u privatnom životu, posebno njegovim čuvenim ostavkama.
Kao što je već spomenuto, udarni odjeljak knjige i čini vrijeme
Brandtova kancelerovanja Njemačkom, koje je u suštini era
radikalnih proboja na unutarnjem i vanjsko-političkom planu. I
Merseburger stilizira Brandta u prvu perjanicu politike popuštanja
između Istoka i Zapada, pri čemu se ne zaboravljaju niti
doprinosi njegovih suradnika, u prvom redu i kod nas veoma
poznatog Egona Bahra, za čije ime se vjerojatno s pravom i
veže autorstvo ideje o “novoj istočnoj politici”.
Posve uzgred, ovdje moram biti ličan pa kazati da je za mene,
koji sam bio nekoć “u sjeni moćnih ljudi”, da ne kažem “sjen-
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 263