Međunarodna zajednica i BiH - Status

duhovnih dobara.” (str. 177). Zaista treba sažalijevati autora što
ne može priznati samom sebi da kasno antičko doba, a posebno
5. i 6. st., nije nikakvo “prazno vrijeme” u duhovnom razvoju
u Europi i na Mediteranu, već doba koje je obilježila još uvijek
najraširenija i najmnogoljudnija monoteistička religija na svijetu
– kršćanstvo. Ako i postoji nekakva praznina, onda je ona u
autorovom znanju i objektivnosti, a sliči stalno rastućoj crnoj
rupi u svemiru. Jasno je da smo u takvoj situaciji uskraćeni za
autorov osvrt ili tumačenje (možda je tako i bolje) biblijskih
starozavjetnih i novozavjetnih reljefnih prikaza na jedinstvenim
oltarnim pregradama starokršćanskih bazilika koje su u arheologiji
nazvane bosanskim tipom.
Četvrti i najveći dio knjige nosi naslov Stara bosanska književnost,
kultura i duhovni život stare Bosne, a obuhvaća razdoblje
od 12. do 15. st. Dakle, kako smo slutili preskočen je cijeli rani
srednji vijek što nije ništa čudno, jer su veliki dijelovi današnje
Bosne i Hercegovine bili izravno u sastavu ranosrednjovjekovne
Hrvatske i Srbije, a ostale sklavinije na tom području (Donja
Panonija, Neretva, Hum, Tribunija, Bosna, Usora i Soli) duže ili
kraće vrijeme u sastavu Bugarske, Hrvatske i Srbije, odnosno
priznavale višu ili vrhovnu vlast bugarskih, hrvatskih i srpskih
vladara, kao i to da je stanovništvo cjelokupnog područja u
crkvenim pitanjima priznavalo vrhovništvo pape u Rimu. Vjerojatno
je to za autora samo produžetak “praznog vremena”.
Jedini oblik srednjovjekovne bosanske duhovnosti koji autor
priznaje i uvažava jest “bogumilstvo” institucionalizirano u
Crkvi bosanskoj: “Nema boljeg polja za istraživanje fenomena
naše duhovne specifičnosti od fenomena Crkve bosanske
i takozvanog našeg bogumilstva, odnosno patarenstva, od
onog što je izraženo u fenomenu našeg bosanskog krstjanstva,
a koje je dominiralo našim duhovnim životom kojih četiri
stotine godina i ostavilo vidnog traga u našoj svijesti, u našoj
tradiciji i vjerojatno ostavilo tragove i u našoj psihologiji,
karakteru, načinu reagiranja na pojave koje nas okružuju, u
načinu doživljavanja naše sudbine i zbivanja oko nas i u općim
odlikama naše duhovnosti uopće. Dakle, ovdje ćemo nastojati
da istražimo fenomen Crkve bosanske kao nosioca onog skupa
osobina i duhovnih modela mišljenja i djelovanja koji bi mogli da
budu izvor naše duhovne i svake druge specifičnosti, odnosno
posebnost našeg bivanja u svijetu u kojem živimo, od tada pa
do danas. Ta specifičnost se izražava još i u činjenici aberacije
našeg načina vjerovanja i mišljenja u odnosu na osnovnu i tada
i sada vladajuću matricu mišljenja i osjećanja, a to je matrica
kršćanske duhovnosti.” (str. 211, podebljao D. P.). Dakle, Crkva
bosanska, odnosno bogumilstvo ili patarenstvo za autora
mogu biti dio kršćanstva, ali samo pod uvjetom da je riječ o
“našem bosanskom krstjanstvu”. Sve što je u Bosni drukčije u
odnosu na “matricu kršćanske duhovnosti” njemu je specifično
bosansko ili “naše”, a sve što je izvorno i čisto kršćansko tom
je podneblju strano i nije “naše”. Vrijedi li to također za islam i
marksizam koji nisu u skladu s “matricom kršćanske duhovnosti”,
ali su kao neupitno strane pojave obilježili povijest Bosne i
Hercegovine, a osim toga i autorov život u različitim etapama?
Je li u srednjovjekovnoj Bosni, osim heretičke Crkve bosanske,
možda postojalo još štogod “naše” kao katolička Bosanska
biskupija ili Bosanska franjevačka vikarija, kasnije franjevačka
provincija Bosna Srebrena? Te dvije institucije, koje nisu “naše”
(čitaj: njegove) jedine su preživjele propast Bosanskog Kraljevstva:
prva je utemeljena u 11. st. da bi joj polovicom 13. st. bilo
premješteno sjedište u Đakovo, a zatim poslije prekida tijekom
Historiografija
jednoipolstoljetne turske osmanske vladavine u (sjevernoj) Slavoniji,
nastavila postojati u naslovu đakovačkog biskupa sve do
1963., dok druga institucija postoji u samoj Bosni u kontinuitetu
od prve polovice 14. st. do danas.
Cijeli četvrti dio knjige preopterećen je prepričavanjem i nabrajanjem
zastarjelih znanstvenih i publicističkih djela o Crkvi
bosanskoj, posebno onih o njezinim iluminiranim biblijskim spisima
koje autor proglašava “originalnim izrazom bosanske duhovnosti”,
kao da nije riječ o općoj srednjovjekovnoj kršćanskoj
specifičnosti bez obzira na crkvenu i kulturnu pripadnost. Nasuprot
tome, katoličanstvo i franjevci jedva da se spominju, a i
tada samo kao neprijatelji Crkve bosanske. Vrhunac neizbježnih
i neukusnih ispada zauzima hula o profitiranju Katoličke
crkve i franjevaca turskim osmanskim osvajanjem Bosne: “Za
Katoličku crkvu je osmansko osvajanje Bosne bilo u tom smislu
pozitivna činjenica. Ona je zadržala pravo, da u formi pastoralne
akcije franjevaca, održi svoju poziciju misionara kršćanske
vjere u Bosni i čuvara vjerskih i ostalih interesa katoličkog življa,
a njen najveći protivnik, kako je ona mislila, a to je Crkva bosanska,
je bila definitivno uništena i nestala je sa historijske pozornice.”
(str. 214). Također i užasne tvrdnje o franjevačkom nasilnom
istrijebljenju pripadnika Crkve bosanske: “S druge strane,
poznato je da su bogomile istrijebili katolici, prije svega franjevci
pod čijim su presudnim utjecajem bila dva zadnja bosanska kralja.
To nasilje nad velikim brojem bosanskih stanovnika pripadnika
Crkve bosanske moralo je uzdrmati temelje bosanske države,
pa je to, a ne historijski potpuno neutemeljena i namjerno lansirana
vijest da je ‘Bosna šaptom pala’ i da su bogomili hametice
prešli na islam, trebala da baci krivnju za brzi pad kraljevstva
ne na njegove vođe i njihove spoljašnje sponzore i savjetnike,
nego na već humilirane bogomile.” (str. 316). Ne treba puno
zamjerati M. Filipoviću što zbog svojeg nastranog crno-bijelog
svjetonazora ne može razumijeti povijesnu ulogu i zasluge franjevaca
u širenju i očuvanju katoličkog kršćanstva ne samo na
području današnje Bosne i Hercegovine, već na mnogo širem
prostoru, ali je prosto nevjerojatno da im Sveta Stolica u Rimu
nije u stanju odati priznanje na primjeren način. Naime, uloga i
zasluge bosanskih, odnosno bosanskohercegovačkih franjevaca
u širenju i očuvanju katoličanstva jedinstven je slučaj ne samo
u povijesti tog reda, već i jedinstvene univerzalne apostolske
ili Katoličke crkve pa je na ovom mjestu potrebno dati sažeti
opis okolnosti i uvjeta u kojima su djelovali i rezultata koje su
ostvarili tijekom posljednjih sedam stoljeća.
Prostor koji je, u promjenjivim granicama, obuhvaćala srednjovjekovna
Bosanska Banovina ili Bosansko Kraljevstvo, a zatim
Bosanski pašaluk u okviru Osmanskog Carstva, odnosno prostor
koji obuhvaća današnja Bosna i Hercegovina, bio je u povijesti
jedini dio Europe gdje je domaće katoličko stanovništvo
stoljećima živjelo i očuvalo svoju vjeru, a da nije imalo uređenu
redovitu crkvenu organizaciju. Kada je negdje 20-ih godina 14.
st. ban Stjepan II. Kotromanić pozvao franjevce (i to hrvatske
zbog srodnog jezika) da kao misionari dođu u Bosnu (koji su,
zapravo, već od kraja 13. st. bili prisutni na području današnje
Bosne i Hercegovine, i to u Usori i Hlivanjskoj županiji) situacija
za Katoličku crkvu bila je vrlo teška: sjedište katoličke
Bosanske biskupije bilo je iz političkih razloga već više od pola
stoljeća premješteno u Đakovo u Slavoniji tako da je utjecaj
bosanskog biskupa bio neznatan; po Bosni se raširio i ukorijenio
heretički kršćanski nauk čiji su sljedbenici, u trajnoj odsutnosti
biskupa, preuzeli katoličku crkvenu organizaciju i stvorili za-
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 215