Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
misli. [36] Ricoeurova teorijska postavka razriješava se u “filozofiji<br />
simbola” koja obuhvaća put u tri etape:<br />
a) “fenomenološka” etapa koja se sastoji u smještanju znaka u<br />
okvir njegovog “simboličkog sistema”;<br />
b) “hermeneutička” etapa koja uvodi savršeni krug između vjerovanja<br />
i razumijevanja (da bi se do kraja razumio neki simbol,<br />
bilo bi potrebno vjerovati u njegovo značenje i, obratno, da bi<br />
se vjerovalo trebalo bi razumjeti ili barem predrazumijevati sam<br />
simbol);<br />
c) “filozofska” etapa u kojoj simbol biva preuzet kao “objavitelj<br />
zbilje”, sredstvo pomoću kojega se produbljuje spoznaja ljudskog<br />
bića u svijesti postojanja prvih, nesvodivih i u konačnici<br />
nezamjenljivih simbola kao objavitelja osjećaja koji ne mogu<br />
biti izraženi na drugi način.<br />
Ricoeurova misao općenito pokazuje kako kritična točka<br />
svakog simbolizma proistječe iz njegovog odnosa s interpretacijom,<br />
te se upravo na ovom području opažaju najveće<br />
poteškoće za pomirenje između simbolizma i demokratske<br />
metode.<br />
6. Simbolizam protiv demokracije?<br />
Privilegirana veza koju simbol ima s istinom – onom jedinstvenom<br />
istinom koju, kao što je rečeno, ustavna država<br />
mora odbaciti kako bi očuvala vlastiti specifični i neodvojivi<br />
identitet – prvi je i najočitiji uzrok teškog odnosa između<br />
demokracije i simbolizma. Ipak, ona nije jedina. Postoje i<br />
drugi, manje očiti razlozi koji jezik simbola čine gotovo posve<br />
neupotrebljivim za same demokratske institucije. Na temelju<br />
onoga što smo do sada razmotrili, može se prije svega ustvrditi<br />
da priznavanje nekog simbola ovisi kako o objektivnim elementima,<br />
poput njegovih morfoloških karakteristika (primjerice,<br />
slika zmije koja grize svoj rep sigurno je neobična i sugerira jedan<br />
“posredan” ili “figurativan”smisao [37] ) ili kontekstu u koji se<br />
on smješta (primjerice, posebna funkcija križeva na grobljima)<br />
tako i o subjektivnom izboru, odnosno o izričitoj odluci tumača<br />
na temelju koje on pridaje simbolu neki izrazito nejasan i neodređen<br />
značenjski sadržaj. [38] Stoga se iza svakog simbolizma<br />
može pronaći neki oblik odlučivanja. U tom smislu, Eco piše<br />
da je “simbolični način... ne nužno postupak proizvodnje, nego<br />
uvijek upotrebe teksta, koji može biti primijenjen na svaki tekst<br />
i svaku vrstu znaka kroz jednu pragmatičnu odluku (‘želim<br />
simbolički tumačiti’) što na semantičkoj razini proizvodi jednu<br />
novu znakovnu funkciju, pridružujući izrazima, već opskrbljenima<br />
kodificiranim sadržajem, nove sadržaje što je moguće neodređenije<br />
i odlučene od strane naslovnika”. [39]<br />
Može se, dakle, pristupiti simboličnom interpretiranju svake<br />
stvari, riječi, čina, pa i osobe [40] čak i onda kada oni nisu<br />
36 Isto, str. 23.<br />
37 U. Eco, nav. dj., str. 213.<br />
38 Analogijski karakter, koji je prirođen simbolu, dodjeljuje mu višeznačnost i neodređenost<br />
što, s jedne strane, čini konstitutivni element njegovog bogatstva<br />
i slikovitosti u odnosu na strogu određenost i preciznost riječi, dok, s druge<br />
strane, prilično otežava njegovu upotrebu i razumijevanje.<br />
39 Isto, 253.<br />
40 Kada se govori o simboličnom interpretiranju neke osobe, misli se prije<br />
svega na njezino zvanje i funkciju koju obnaša u određenom društvenom<br />
O pamćenju i simbolima<br />
intencionalno stvoreni kao “simbolični proizvodi”. Protivno<br />
tome, moguće je i ne dokučiti simboličnu vrijednost svega navedenog<br />
koje je njihov autor “mislio” u simboličnim terminima.<br />
Odluka u konačnici spada na tumača koji će obično u svom<br />
izboru biti pod utjecajem uputa drugih tumača koje on smatra<br />
većim autoritetima u tom pitanju. Neodređenost je, dakle,<br />
strukturalna i neodvojiva datost one vrste znaka kojemu je s<br />
više strana pripisan naziv simbola. Na ovoj točki, veoma se<br />
dobro razumije tendencijalno protudemokratsko nadahnuće<br />
“simboličnog načina” upotrebe znakova: korištenje značenjskih<br />
sredstava, okarakteriziranih nepopravljivo neodređenim<br />
i neiscrpnim sadržajem, čije je shvaćanje prepušteno<br />
slobodnim i nekontroliranim odlukama interpretatora,<br />
posve je nespojivo s najosnovnijim zahtjevima za jasnoćom<br />
prava u terminima u kojima je ovaj princip bio potvrđen u<br />
suvremenim demokratskim uređenjima.<br />
U takvim institucionalnim kontekstima, iako okarakteriziranim<br />
visokom stopom složenosti, jasnoća još predstavlja primarnu<br />
vrednotu čije je izvršenje nužan preduvjet kako bi pravo moglo<br />
nastaviti obavljati svoju funkciju vođenja ljudskog djelovanja u<br />
društvenoj dimenziji. [41] S druge strane, neodređenost nije sama<br />
po sebi neka “bolest”, nego je normalno obilježje simboličnih<br />
termina i izraza. Ona postaje problem kada nadilazi određenu<br />
kvantitativnu razinu. [42] Primjerice, normativne odredbe nejasnog<br />
sadržaja moraju pronaći točnije određenje u određenijim<br />
normativnim izrazima sve do čina primjene pravila na konkretni<br />
slučaj. U fiziologiji ustavne države, neodređenost biva svejedno<br />
razriješena u ustavno i zakonski predviđenim oblicima i načinima.<br />
Međutim, simboli o kojima se sad govori mogu biti okarakterizirani<br />
ekstremnom i ujedno nesvodivom neodređenošću,<br />
tako da su osuđeni na “smrtnu kaznu” kao sredstva pristupa<br />
neprevodivim istinama.<br />
Uostalom, hermeneutičke dinamike koje omogućuju život demokratskog<br />
prava nailaze na prilične, ako ne i nesavladive prepreke<br />
u “simboličnoj” upotrebi normativnih tekstova. Međutim,<br />
ovakve su prakse nespojive – ovdje je uočljiv kasniji uzrok<br />
trvenja između simbolizma i demokracije – s jednim drugim<br />
neizostavnim zahtjevom ustavne države: podjela vlasti ili onaj<br />
korektni odmak “funkcionalnih ciklusa” koji jedini može izbjeći<br />
stvaranje autoritarne institucionalne centralizacije. [43]<br />
Razlikovanje različitih funkcija normiranja, izvršavanja i kontrole<br />
moguće je samo ako se u pretpostavci prizna sama mogućnost<br />
interpretiranja i prevođenja u potpuno druge termine istog<br />
poretku. Nažalost, u svojim javnim istupima, upravo ovaj simbolični aspekt<br />
zanemaruju mnoge osobe koje obnašaju odgovorne dužnosti unutar neke<br />
zajednice. Primjerice, vjerski službenici koji se javno pojavljuju na skupovima<br />
neke političke stranke, namjerno ili nenamjerno, simbolički poručuju da i službena<br />
vjerska <strong>zajednica</strong>, kojoj pripadaju i unutar koje djeluju, podupire politiku<br />
dotične stranke. Kao još jasniju ilustraciju, možemo uzeti dvije velike komemoracije<br />
koje su uvelike podijelile hrvatski narod: Bleiburg i Jasenovac.<br />
Iako je u oba slučaja stradao veliki broj nevinih žrtava, prigodom obilježavanja<br />
ovih tužnih i mračnih poglavlja hrvatske povijesti na Bleiburgu se pojavljuju<br />
desetine pa i stotine katoličkih svećenika, dok se, kad je o Jasenovcu riječ, ova<br />
brojka znatno snizuje na tek dvojicu ili čak nijednog svećenika. Poruka koja se<br />
može iščitati (a često se i iščitava): hrvatska katolička Crkva priznaje i poštuje<br />
sjećanje na stradanje nevinih ljudi na Bleiburgu, ali ne i u Jasenovcu. U tom<br />
kontekstu, vjerski bi službenici ipak trebali biti svjesni simbolične težine<br />
svoga zvanja i prednost davati odgovornosti koju to zvanje sa sobom nosi,<br />
a ne osobnim uvjerenjima, iako na njih imaju prava. To što osoba ima neko<br />
pravo, ne znači nužno da to pravo treba i ostvariti, posebice kad je riječ o<br />
većem dobru.<br />
41 Usp. F. Lopez de Oñate, La certezza del diritto, Milano 1968.<br />
42 C. Luzzati, La vaghezza delle norme, Milano 1990.<br />
43 G. Silvestri, La separazione dei poteri, I, Milano 1979 i II, Milano 1984.<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 79
Change language