You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Kakvu <strong>BiH</strong> (ne)želimo?<br />
Što će nam neprijateljstvo?<br />
Zar nijesmo svi jedna braća?<br />
Treba poslušati pamet<br />
Dođi u viru, dođi u viru!<br />
Vrijeme je, međutim, vratiti se na moj tekst objavljen u <strong>Status</strong>u,<br />
a na koji se tako spremno oborio T. Haverić nastojeći<br />
ga “raščiniti” i mene proglasiti neukim stvorom koji ništa ne<br />
razumije i čije se radove ne isplati ni čitati. Spremajući i pišući<br />
taj tekst došao sam i do Hevajijevih stihova u kojima sam prepoznao<br />
prozelitistički stav zamjetan i kod A. Mujkića, stav koji<br />
implicira podjelu svijeta na “nas” i “one koji još nisu mi”. Moju<br />
interpretaciju, dakle, učvršćuju i drugi stihovi Muhameda Hevajija<br />
(za koje sam siguran da su poznati i T. Haveriću, ali se on<br />
tu “napravio nevješt” i pokazao krajnje zle namjere). No, moja<br />
rasprava nije bila rasprava o Muhamedu Hevajiju, niti je poziv<br />
na njega i njegove misli T. Haverić ispravno protumačio zaključivši<br />
da tome dijelu teksta “u topičkoj ekonomiji pripada počasno<br />
mjesto i da ga autor smatra naročito ubjedljivim” (to što je<br />
taj dio teksta posebno “zabolio” i A. Mujkića i T. Haverića više<br />
govori o njima nego o meni). Riječ je tek o metafori koja u zaključku<br />
sumira raščlambu jednoga jasnog slučaja nereflektiranog<br />
nacionalizma koji pod krinkom univerzalne moralne<br />
i teorijske pozicije zagovara krajnje partikularni politički<br />
cilj, pokazujućo pri tomu iste značajke prozelitizma kao i pjesnik<br />
iz 17. stoljeća – i to je sve. Srž argumenta nalazi se drugdje<br />
u tekstu, u onome dijelu koji T. Haverić nije komentirao i osporio<br />
(jer očito to ne zna i ne može), ali ga je (po svome sudu)<br />
uspješno deligitimirao tvrdnjom o “legitimnoj sumnji i u druge<br />
zaključke do kojih je (autor) kao historičar mogao doći”.<br />
Što je, dakle, učinak koji je svojim “raščinjavanjem” M. Ančića i<br />
njegova teksta polučio T. Haverić? Kao i u slučaju “raščinjavanju”<br />
M. Kasapović i njezina teksta – ništa! Čitao je Muhameda<br />
Hevajija uz pomoć franjevačkih pisaca, naravno ne spominjući<br />
da oni znaju za dva značenja pojma “vira”. Proglasio je Muhameda<br />
Hevajija zagovornikom duha tolerancije (zlobno dodajem,<br />
možda i “deliberativne demokracije” – toliko o “trans-historičnosti”<br />
koju meni pripisuje), ali o suštinskom predmetu rasprave<br />
i mojoj argumentaciji nije rekao ni riječi, pa se stoga opravdano<br />
postavlja pitanje o čemu se onda s njime uopće može ozbiljno<br />
raspravljati? Pomalo šaljivo, i u duhu Hevajija, mogli bi zaključiti,<br />
ni u moru mire, ni u liberala vire.<br />
* * *<br />
Ako je dakle, quod erat demonstrandum, s A. Mujkićem i T.<br />
Haverićem iz ponešto različitih razloga nemoguće ozbiljno<br />
raspravljati o meritumu problema, političkoj transformaciji i<br />
budućnosti <strong>BiH</strong>, što činiti. Naravno ima ipak puno onih s kojima<br />
se može ili složiti ili raspravljati pa ću se ovdje vratiti na<br />
već citiranoga Iana O’Flynna, koji je u svome zanimljivom djelu<br />
pokušao ukazati na moguće pravce dogradnje i poboljšanja<br />
konsocijacijskih uređenja u podijeljenim društvima, uključujući<br />
eksplicitno i Bosnu i Hercegovinu. Njegova je temeljna premisa,<br />
s kojom se u cijelosti slažem, ta “da nije na političkim filozofima,<br />
što se tiče podijeljenih društava, odlučivati o tomu<br />
kako će država izgledati. Ono što je važno jest da politički<br />
filozofi pomognu razbistriti uvjete pod kojima građani mogu<br />
donositi političke odluke sami za sebe” [36] . Razmatrajući op-<br />
36 O‘FLYNN, o.c., 55.<br />
152 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
cije za takva društva I. O’Flynn izražava duboku sumnju u mogućnost<br />
implementacije bilo liberalnoga, bilo republikanskoga<br />
oblika demokracije u podijeljnim društvima [37] . Za raščlambu<br />
mu ne služi slučaj Bosne i Hercegovine, već ponajprije Sjeverne<br />
Irske, a činjenica da se i kod njega pojavljuju opravdane sumnje<br />
kako će država (N.B. radi se o “bastionu liberalizma”, Velikoj<br />
Britaniji) “nekritički prihvatiti, kao određujući, etnički identitet<br />
dominantne grupe (ili grupa)” [38] , navodi na razmišljanje što<br />
bi se eventualno moglo dogoditi u <strong>BiH</strong> uzimajući, primjerice, u<br />
obzir mentalitet ovdašnjih činovnika te potpuno odsustvo čak<br />
i samoga koncepta civili servants, ali onda i svega ostaloga što<br />
definira političku kulturu Velike Britanije.<br />
Dva puta ponovljena načelna primjedba I. O’Flynna o organizaciji<br />
podijeljenih društava također zaslužuje posebnu pozornost<br />
s pogledom na “<strong>BiH</strong> slučaj”. Na jednome mjestu on, naime,<br />
veli. “Jednom kada su etničke grupe postale duboko politizirane<br />
– onda, drugim riječima, kada su one postale etničke nacije<br />
– postaje kasno tražiti od njih da jednostavno odlože svoj<br />
etnicitet u privatnu sferu. Misliti da će pripadnici tih grupa<br />
biti spremni na takav potez poradi nekog nadređenog civilnog<br />
ideala znači jednostavno ne razumjeti što je uopće posrijedi u<br />
podijeljenim društvima” [39] . Misao se praktično nastavlja nekih<br />
osamdesetak stranica kasnije: “Jednom kada su političke grupe<br />
postale krajnje politizirane, onda kada su počele tražiti prava<br />
i zaštitu kao etničke grupe, njihove zahtjeve neće zadovoljiti<br />
ništa manje od neke vrsti institucionalnoga rješenja” [40] . No,<br />
autor odmah domeće još jednu misao koja mi se čini važnom<br />
upravo za situaciju u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina: “(S)<br />
druge strane, ostaje primjedba da građani neće moći misliti o<br />
sebi kao da dijele zajednički nacionalni (u smislu pripadanja<br />
političkoj zajednici države – op. M.A.) identitet ukoliko ne postoji<br />
neka zajednička osnova na kojoj mogu ulaziti u međusobnu<br />
interakciju na izvan-etničkim interesima”. Praktični smisao<br />
onoga što je ovdje rečeno odnosi se dakle na definiranje arena<br />
u kojima će biti donošene odluke neke vrsti zastupničkih tijela<br />
o pitanjima koja su važna za <strong>BiH</strong> nacionalne zajednice (kako<br />
veli A. Lijphart radi se o autonomiji primarno u poslovima vezanim<br />
uz kulturu i obrazovanje), i s druge strane oblika i uređenja<br />
arene u kojoj će biti donošene odluke u poslovima koji nisu<br />
izravno vezani uz “nacionalne interese” (u smislu slobodne mogućnosti<br />
reprodukcije i transformacije zajednice). Krenuti dalje<br />
od ove točke znači izaći iz okvira načelne rasprave i početi ocrtavati<br />
praktično rješenje političkih pitanja u <strong>BiH</strong>, što nije moj<br />
cilj, ali jest onih koji su pokušali osporiti moje ranije iznesene<br />
postavke.<br />
Dr. Mladen Ančić (1959., Sarajevo), Zavod za povijesne znanosti<br />
HAZU u Zadru / Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.<br />
37 Isto, 60 i d.<br />
38 Isto, 61.<br />
39 Isto, 65.<br />
40 Isto, 141.
Change language