Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
O pamćenju i simbolima<br />
opasni dogmatizam o kojemu smo do sada govorili i istovremeno<br />
zadržati traganje za istinom kako bi se, obratno,<br />
izbjeglo sadržajno ispražnjenje sistema. Međutim, je li moguće<br />
nešto odbaciti samo djelomično? Je li moguće odustati<br />
od istine i u isto vrijeme podupirati traganje za njom ili smo<br />
suočeni s hladnom kontradikcijom? Ipak, čini se da su ustavi<br />
dvadesetog stoljeća uspjeli izvesti ovo malo veliko “čudo”,<br />
pripisujući osiguranim temeljnim slobodama u zaštiti ovoga<br />
traganja ulogu od primarne važnosti koju one nezaobilazno<br />
zaslužuju. Koncept izgleda jasnim: ako zakažu stupovi na<br />
kojima počiva “forum traganja za istinom”, kako Häberle<br />
definira ustavnu državu, zakazuje i sama ustavna država<br />
ili, bolje rečeno, stojeći samo formalno na nogama ona se<br />
transformira u drugačiji politički režim željan da apsolutizira<br />
“vlastite” istine na uštrb osobnih sloboda. Među ovim<br />
stupovima, koji u principu jednakosti pronalaze svoj zajednički<br />
nazivnik, princip laičnosti i s njime skopčana sloboda kulta<br />
predstavljaju stvarno središnji princip, omogućujući ispravno<br />
funkcioniranje čitavom demokratskom ustroju.<br />
Država koja kao konfesionalna usvoji neki religiozni sistem<br />
vrednota, ne samo da svima, osim samoj sebi, negira mogućnost<br />
traganja za istinom ili, bolje rečeno, za istinama<br />
priječeći na taj način mogućnost istinskog demokratskog<br />
dijaloga, već ujedno žrtvuje i umjetnost i znanost koje,<br />
manipulirane viđenjem svijeta koje je državna aparatura<br />
institucionalno usvojila, od slobodnih istraživanja postaju<br />
sluškinje u službi neke obično pojedinačne istine nametnute<br />
od strane vlasti. Država koja odbacuje vlastitu laičnost ili<br />
koja se, iako formalno laička, pokaže raspoloživom da prihvati<br />
logike iracionalne i religiozne matrice, ne samo da zauzima<br />
stav o vjerskim pitanjima, već i do samih svojih temelja razara<br />
cjelokupnu demokratsku strukturu.<br />
Iz onoga što je rečeno jasno proizlazi da ustavni demokratski<br />
politički režim ne “izbacuje” istinu, nego joj samo u jednom<br />
određenom smislu zamjenjuje “mjesto”. Istina nije polazišna<br />
točka, dogma kojom se odmjeravaju javne odluke, ona je<br />
dolazišna točka, čežnja, napetost koja svoj ispust pronalazi<br />
u slobodnom demokratskom dijalogu omogućenom<br />
istinama i principima sadržanima u ustavu. To znači da su<br />
jedine istine, gdje se pod istinom podrazumijeva vrednota koju<br />
ustavna država odozgor postavlja, istine-vrednote neophodne<br />
za funkcioniranje demokratskog dijaloga. [14]<br />
S očitom posljedicom da, iako definicija istine postavljena u<br />
osnove političkog sistema, zbog navedenih razloga, izgleda<br />
posve nepomirljiva s bilo kojom demokratskom težnjom, ipak<br />
ostaje očuvan alternativni put prema istini, čvrst u eliminiranju<br />
iz demokratske rasprave svega onoga što, premda teži da<br />
bude istinito, sigurno nije istinito. Kao što je ispravno zamijetio<br />
Häberle “ovo proizlaženje ex negativo dalo je dobre rezultate<br />
u paralelnim problematikama, kao što je, primjerice, borba<br />
za opće dobro. U analogiji s time i idejom prema kojoj pravnici<br />
u potrazi za pravednošću moraju prije svega prigrliti imperativ<br />
da izbjegavaju nepravde, ova etapa je slična prvom stupnju<br />
istine”. [15]<br />
14 Usp. G. Silvestri, Lo Stato senza Principe. La sovranità dei valori nelle democrazia<br />
pluraliste, Torino 2005.<br />
15 P. Häberle, nav. dj., str. 62<br />
76 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja<br />
Sve to zadobiva važno značenje u povezanosti s multikulturalnom<br />
tendencijom koja, čini se, danas obilježava sva zapadna<br />
društva. Možda je imalo smisla govoriti o istini, čak i prema čisto<br />
konvencionalnom značenju, u odnosu na homogena društva<br />
koja na okupu drži zajednički moral. Danas je i ovaj smisao<br />
definitivno izostao, budući da ne postoji više zajednički doživljaj<br />
i rašireno slaganje oko temeljnih pitanja. U jednoj pluralističkoj<br />
dimenziji u kojoj koegzistiraju grupe različitog kulturalnog<br />
porijekla, svako upućivanje na pojedinačnu istinu<br />
zvuči kao pokušaj isključivanja, kao pokušaj da jedna grupa<br />
povrijedi drugu grupu. Jedina moguća istina u ovakvom<br />
kontekstu je demokratska istina u temelju koje ne postoji<br />
nikakva istina osim one koja se povremeno javlja iz slobodnog,<br />
antidogmatskog i razboritog dijaloga u kojemu i manjine<br />
imaju pravo usmjeravati odluke. Ovo je smisao i ujedno<br />
temelj ustavne demokracije: “ona se ne usredotočuje na sadržaj<br />
razloga koje podupiru pojedine strane te motivacije, koje<br />
djeluju u procesu odlučivanja, implicitno smatra nestabilnim i<br />
nesigurnim. Presudno je prije svega dijeljenje, stalna razmjena,<br />
kretanje rasprave prema rješenju koje nije unaprijed određeno i<br />
vezano za priznavanje superiornosti jedne strane, koja je isključivo<br />
utemeljena na kvantitativnom razmišljanju sile”. [16]<br />
3. Laičnost kao odricanje od<br />
posjedovanja apsolutne istine<br />
Nakon svega onoga što je rečeno, možda možemo skicirati odgovor<br />
na pitanje od kojega smo krenuli: na koje se odricanje ili<br />
lišavanje misli kada je riječ o laičnosti? Čega se laici (pojedinci<br />
ili države), ako su uistinu takvi, svakoga dana odlučuju definitivno<br />
odreći? Iz onoga što je rečeno izgleda da se najprihvatljiviji<br />
odgovor sastoji u činjenici da se pojedinci i države<br />
mogu nazivati laičkim u trenutku u kojemu se svjesno odluče<br />
odreći posjedovanja one jedinstvene Istine s velikim<br />
“I”. Prvo države, garantirajući da sve odluke donesene u javnoj<br />
sferi slijede racionalne, a ne dogmatske logike (kada Castoriadis<br />
tvrdi da su demokracija i filozofija zajedno rođene čini se<br />
da se oslanja upravo na ovo, odnosno na činjenicu da bi na oba<br />
argumentacijska područja, filozofskom i demokratskom, trebao<br />
pobijediti “najjači” argument, a ne argument koji proizlazi od<br />
“onoga tko je jači”) [17] , a zatim pojedinci, vodeći računa o privremenosti<br />
i nesigurnosti vlastitih istina i pokazujući se raspoloživima<br />
da ih učine fleksibilnijima u ime zajedničkog traganja<br />
za posljednjim istinama koje su funkcionalne za zadovoljenje<br />
općeg dobra.<br />
Naravno, to nipošto ne znači odricanje od vlastitog bića i identiteta.<br />
Isto tako, ne znači ni shvaćanje laičke države kao monokromatske<br />
države u kojoj građani i institucionalni djelatnici<br />
moraju biti “premazani” nekom bojom neutralnosti. Želi se reći<br />
upravo suprotno. U jednoj laičkoj dimenziji, gdje laičnost<br />
znači garanciju multikromatizma, prvotna je funkcija prava,<br />
na poseban način prava ustavnog ranga, garantiranje koegzistencije<br />
različitih grupa koje se, ne odričući se vlastitog<br />
“kromatičnog obilježja”, odnosno vlastite istine, pokazuju<br />
ujedno spremne i na jednu “kromatičnu kontaminaciju”.<br />
16 M. La Latta Costerbosa, “Diritto e potere”, u: AA.VV., Una introduzione alla<br />
filosofia del diritto, ur. M. La Torre i A. Scerbo, Soveria Mannelli (CZ) 2003, str.<br />
186.<br />
17 C. Castoriadis, “La polis greca e l’origine della democrazia”, u: Id., L’enigma del<br />
soggetto. L’immaginario e le istituzioni, Bari 1998, str. 183.
Change language