You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
imperijalizam. Od njega je mali korak do normativnog stava<br />
o poželjnim političkim <strong>zajednica</strong>ma: to bi bile države etničkih<br />
naroda (koje ne samo da nisu suprotstavljene univerzalnim građanskim<br />
vrijednostima, već su, vidimo, njihovo jedino autentično<br />
boravište), a etnokulturna homogenost stanovništva ne bi<br />
bila samo pretpolitički uvjet izgradnje države već i njezin cilj…<br />
Ne vrijedi kriti da liberali zaista nedvosmisleno odbacuju i taj<br />
politički zahtjev i moralni sud na kojem je zasnovan, iz razlogâ<br />
koje je prije trideset godina pregnantno formulirao Gerald D.<br />
Doppelt: “Prosta činjenica da masa dijeli izvjestan oblik zajedničkog<br />
života — tradicije, običaje, interese, povijest, stvarne<br />
ili imaginarne pretke — nije dovoljna da se stvori autentična,<br />
nezavisna i legitimna politička <strong>zajednica</strong>” [66] . No, suprotno onome<br />
što tvrdi Mirjana Kasapović, to odbacivanje nema nikakve<br />
imperijalističke pobude. Isključivanje, iz konstrukcija javnog<br />
prava, normativnih obrazaca što članove države razlikuju prema<br />
etničkoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti ne vodi ka kulturnounitarističkoj<br />
asimilaciji tih pripadnosti i potiranju razlika, već<br />
pomaže njihovom očuvanju. Upravo kao što istinska sloboda<br />
vjeroispovijesti postoji samo u sekularnoj državi, tradicionalne<br />
kulture mogu se razvijati bez permanentnog sukobljavanja<br />
samo unutar okvira uspostavljenog institucijama<br />
što su svima zajedničke ne pripadajući niti jednoj od njih<br />
posebno.<br />
Način na koji Kasapovićeva predstavlja normativni potencijal<br />
takvog okvira, tj. “daltonističkog ustava” liberalnih demokratija,<br />
odaje temeljno nerazlikovanje političke i tradicionalne kulture.<br />
Kako je to na naročito uvjerljiv način pokazao Jürgen Habermas,<br />
liberalno-demokratski ustav zapravo nije slijep za kulturne<br />
razlike: “Osobe uopšte, uključujući subjekte prava, postaju<br />
pojedinci tek zahvaljujući socijalizaciji […]. Uz tu premisu, jedna<br />
ispravno shvaćena teorija pravâ zahtijeva upravo politiku priznavanja<br />
koja štiti integritet pojedinca, uključivo i u životnim kontekstima<br />
koji obrazuju njegov ili njezin identitet. Da bi se to postiglo,<br />
nije neophodno pribjegavati nekom protivobrascu koji popravlja<br />
individualističko ustrojstvo sustava pravâ drugim normativnim<br />
kriterijima; dovoljno je ostvariti taj sustav na dosljedan način” [67] .<br />
Pobornici “uređenja Bosne i Hercegovine na konsocijacijskim<br />
osnovima” krenuli su s drugog kraja. Svoje napore nisu usmjerili<br />
na to da ispravno shvate teoriju pravâ i dosljedno je ostvare;<br />
prethodno odlučivši da je u toj političkoj zajednici individualistički<br />
sistem pravâ potrebno dopuniti ako ne i zamijeniti kolektivističkim,<br />
dali su se na to da ga — pomoću niza iskrivljenih<br />
interpretacija — predstave kao nepravedan i “imperijalistički”.<br />
No, prilično paradoksalno, glavno opravdanje za tu supstituciju<br />
Mirjana Kasapović nalazi opet u jednom individualnom pravu,<br />
gorespomenutom “pravu pojedinaca da izaberu svoj nacionalni<br />
identitet i nacionalnu kulturu kojoj pripadaju”, zbog čega njezin<br />
argument nalikuje na anonimni, tj. svima podjednako shvatljiv.<br />
Ovoga puta, međutim, ne radi se o kamufliranju jedne moralne<br />
pozicije ontološkim argumentom koji objašnjava društveni<br />
život, budući da je taj argument u potpunosti izmišljen: ništa<br />
slično individualnom pravu na izbor nacionalnog identiteta i<br />
kulture ne postoji, niti se neko takvo pravo spominje u Opštoj<br />
deklaraciji UN, koja ostaje referentna kad je riječ o pravima čo-<br />
66 Gerald D. doppeLt, “Walzer’s Theory of Morality in International Relations”,<br />
Philosophy and Public Affairs, nº 8, 1978, s. 19.<br />
67 Jürgen ha B e r M a s, Die Einbeziehung des Anderen. Nav. prema T. ha v e r i ć, Ethnos<br />
i demokratija, s. 317, bilj. 13 (podv. T. H.).<br />
Kakvu <strong>BiH</strong> (ne)želimo?<br />
vjeka. I ovdje je objašnjenje isto kao i gore — proizvoljna odluka<br />
Mirjane Kasapović da od dva suprotstavljena značenja izraza<br />
nacija (i iz nje izvedenog izraza nacionalnost) prihvati samo<br />
ono koje joj odgovara: član 15 Opšte deklaracije UN o pravima<br />
čovjeka potvrđuje pravo svakog pojedinca na nacionalnost (nationalité),<br />
koju mu niko ne može svojevoljno oduzeti, no tu se<br />
misli na državljanstvo, a ne na etnokulturnu pripadnost!<br />
Ne treba mnogo pogađati zašto izbor “nacionalnog identiteta”,<br />
suprotno onome što tvrdi Kasapovićeva, nije (niti može biti)<br />
pravno normiran: kada pojedinac dođe u godine da ima djelatnu<br />
sposobnost — tj. moć da vlastitom voljom i radnjama izaziva<br />
pravne posljedice —, on je već formiran unutar jednog jezika<br />
(kulture, religije, ideologije…). Etnokulturni identitet ne dobiva<br />
se slobodnim izborom niti vršenjem bilo kakvog individualnog<br />
prava, već se stječe na autoritaran način, kroz porodicu, školu i<br />
socijalno okruženje.<br />
Zauzvrat, pojedinac ima pravo da taj identitet promijeni (iako je<br />
to malo teže izvesti s jezikom, a nešto lakše s religijom, ideologijom<br />
i kulturnim kodovima) — no u prvi mah nije jasno zašto<br />
se to pravo, koje je oduvijek bilo zahtjev liberala, u ovoj polemici<br />
ističe protiv liberalizma.<br />
Razloge shvatamo ako se prisjetimo programskih namjera Mirjane<br />
Kasapović, naime da ponudi obrazac ustavnopravne preobrazbe<br />
Bosne i Hercegovine u kojem će heterogenost njezinog<br />
stanovništva naći svoj institucionalno-politički izraz. U Bosni<br />
i Hercegovini… ona svoje stavove često potkrepljuje uvidima<br />
Willa Kymlicke, kanadskog filozofskog pisca čiji je glavni napor<br />
usmjeren na razrađivanje liberalnog okvira za kulturno heterogene<br />
političke zajednice, ali ovome zamjera što se, umjesto<br />
izrazom narod ili nacija, koristi izrazom kultura, primjećujući<br />
da bi se “s tim izjednačavanjem teško … složili teoretičari<br />
nacije” [68] . Jer, “nacionalni identitet”, kako Mirjana Kasapović<br />
vidi stvari, nešto je mnogo više od “etnokulturnog identiteta”<br />
za čije se potvrđivanje bez ikakvih ograda zalažu kako kanadski<br />
tako i bosanski liberali, i sadrži nesumnjiv politički potencijal,<br />
kao neka vrsta cilindra iz kojeg vješt opsjenar po potrebi izvlači<br />
“nacionalnu državu” ili “nacionalnu suverenost”.<br />
Sada smo u prilici da rekonstruiramo, barem u ovoj tački, argumentaciju<br />
Mirjane Kasapović i sagledamo kakvu smetnju — i<br />
čemu — zapravo predstavljaju liberali. Naša je autorica najprije<br />
spisku individualnih prava dodala i nepostojeće pravo pojedinca<br />
da izabere svoj nacionalni identitet. Zatim je ovaj potonji svela<br />
na njegovu političku dimenziju, ipak zadržavajući — uz terminološki<br />
ukor podijeljen Kymlicki — sve argumente koje su liberali<br />
razvili u prilog potvrđivanju njegove etnokulturne dimenzije.<br />
Konačno je iz izmišljenog individualnog prava izvela kolektivno<br />
pravo “nacija” u Bosni i Hercegovini na izvjesne ustavnopravne<br />
dispozitive koji se svode na političko predstavljanje etničkih<br />
kolektiviteta što u krajnjemu ograničava neotuđiva individualna<br />
prava zajamčena Opštom deklaracijom o pravima čovjeka<br />
iz 1948, npr. pravo svakoga da sudjeluje u upravljanju javnim<br />
poslovima svoje zemlje (čl. 21) bez ikakvih razlika u pogledu,<br />
između ostalog, i “nacionalnog porijekla” (čl. 2). Takva ograničavanja,<br />
razumljivo, nespojiva su s liberalno-demokratskim<br />
programom.<br />
68 Mirjana ka s a p o v i ć, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država,<br />
s. 28, bilj. 7.<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 143
Change language