You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
ne, polizao prst i čekao da ga sažeže grom. Ništa nije bilo od<br />
“Strašnoga Suda”, on je postao uvjereni ateist, a potom 1937. i<br />
komunist, zgađen, uz drugo, i prije Drugog svjetskog rata među<br />
hrvatskim Srbima širenom nacionalističkom propagandom iz<br />
Beograda.<br />
Moje krštenje, međutim, nije proteklo bez komplikacija. Kada je<br />
svećenik saznao da su moji kumovi, s kojima su se moji roditelji<br />
upoznali u Glavnom štabu Hrvatske, Katica i Slavko Broz (da,<br />
brat i snaha...) Hrvati, odbio je obaviti svoj posao. Rekao je: “Ne<br />
mogu Hrvati držati srpsko dijete!” Moji su me potom spakirali i<br />
krenuli van. Ne znam da li je u svećeniku tada planula ekumenska<br />
žiška, ili će prije biti da se uplašio političkih posljedica;<br />
pošao je za njima, vratio ih i ipak me krstio. Nekoliko godina<br />
kasnije moja se baka s više uspjeha ponijela na isti način kao taj<br />
svećenik: spriječila je da moj najmlađi brat dobije ime “Ivo” jer<br />
je po njezinom sudu to bilo hrvatsko ime. Što se mene osobno<br />
tiče, Hrvati su u mojemu životu od najranijeg djetinjstva bili prisutni<br />
kao nešto poznato, blisko i drago.<br />
Dugujući službi moga oca koji je nakon rata poput mnogih drugih<br />
ostao u vojsci (a za današnjeg čitaoca možda je zanimljivo<br />
da je sa Franjom Tuđmanom dijelio klupu na Vojnoj Akademiji<br />
u Beogradu – uvijek se moj otac najrađe i najviše, družio sa ljudima<br />
iz prijeka), mi smo se (s iznimkom Crne Gore) selili iz jedne<br />
republike u drugu. Ja se toga ne mogu sjećati, ali se sjećam<br />
petogodišnjeg stanovanja u Skopju. Tamo sam prvi puta svjesno<br />
doživjela razliku. Iako sam brzo naučila makedonski družeći se<br />
sa makedonskom djecom, pošla sam u srpski razred makedonske<br />
osnovne škole “Orce Nikolov”. Pretpostavljam da su u<br />
moj razred išla djeca “mobilnih” roditelja, ili ljudi koji i nisu bili<br />
tako mobilni, nego im je srpski bio lingua franca. (Kasnije sam<br />
se čudila što svi moraju znati srpski kao jezik vladanja, a bilo<br />
mi je žao što u Beogradu, gdje sam završila školovanje, nisam<br />
mogla učiti na primjer slovenski i albanski, ili bar održavati svoj<br />
makedonski). Bilo kako bilo, moj je skopski razred bio pun djece<br />
sa najčudnijim imenima i prezimenima: Klorinda Bafeti, Ginter<br />
Bauc (tjerali bi smo ga vičući za njim “bau, bau” ∑ dječiji linč<br />
čudnog i nepoznatog), Zlatko Blajer, Dimitrije Lozinski, Orhan<br />
(čije sam prezime zaboravila), Katica Pongrac, Pero Jaki (kada<br />
sam mnogo godina kasnije pročitala jednu knjigu o Cincarima,<br />
naučila sam ponešto i o toj etničkoj skupini).<br />
Slično je bilo u Beogradu, u osnovnoj školi “France Prešern”,<br />
gdje sam pošla u peti razred, te u novoosnovanoj Četvrtoj beogradskoj<br />
gimnaziji u koju smo krenuli kad smo za to dospjeli.<br />
Moje kolege, prijatelji i znanci su, zahvaljujući visokoj stambenoj<br />
koncentraciji federalnog vojno-političko-diplomatskog osoblja<br />
u tome kraju grada, bile iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Neki<br />
od njih, etnički jako mješoviti, i danas su mi prijatelji. Jedino nije<br />
bilo Albanaca, koji su služili za unošenje ugljena, cijepanje drva<br />
i druge fizičke poslove, živjeći za vrijeme pečalbe u zbilja životinjskim<br />
uvjetima. Albanci su za mene (kasnije su im se pridružili<br />
i Romi) postali sublimacija rasno-nacionalno-socijalne diskriminacije.<br />
Tu je ujedno i zametak mojeg ljevičarenja kojega se<br />
nikada nisam odrekla.<br />
Za mene je Beograd, a Srbiju sam jedva poznavala, niti sam po<br />
njoj putovala, bio ugodan intermezzo između dva odlaska u Hrvatsku.<br />
Čim bi se završila škola, ja bih hitala u Liku, svojoj baki<br />
Stoji, koja je živjela kod kćeri do svoje smrti 1961. u Končarevom<br />
Kraju u blizini Plitvica. Potom sam nastavila odlaziti mojoj<br />
Identitet naš svagdašnji<br />
teti Milici. Uglavnom bih tamo provodila ljeto, a prava bi drama<br />
uslijedila kad sam se morala vratiti u Beograd. Hrvatsku, u kojoj<br />
su živjeli i svi preživjeli članovi uže obitelji mojih roditelja, sam<br />
doživljavala kao svoj zavičaj koji sam poznavala i voljela, dok<br />
mi je Beograd bio mjesto gdje sam stanovala, učila školu, potom<br />
studirala, odlazila iz njega i opet se vraćala, jer sam tamo<br />
stanovala, učila, studirala, radila. Beograd je tada bio otvoren<br />
kozmopolitski grad kritičkog duha, u živoj komunikaciji sa najboljim<br />
evropskim kulturnim i duhovnim vrijednostima. Tu su i<br />
korijeni mojeg kasnijeg uvjerenja da se kvalitet vrijednosti dokazuje<br />
njezinom univerzalnošću. (Sa jezom se još sjećam ulaska<br />
sa društvom u jedan beogradski voskarski dućan radi kupovine<br />
svjećica za rođendansku tortu: starac koji je tamo bio gazda<br />
želio je znati naše porijeklo i odnos prema pravoslavlju. Bio je<br />
vrlo nezadovoljan našim odgovorima. Doživjela sam to kao glas<br />
iz podzemlja koji nikada nisam imala prilike čuti među svojim<br />
prijateljima i znancima.)<br />
Od najranijeg djetinjstva sam vodila nekakvu vrstu nomadskog<br />
života, nalazeći se uvijek istodobno u bar dvije kulture,<br />
u kontaktu sa više jezika ili različitih varijanti istog. To stanje<br />
poluiskorijenjenosti, stanovite eksteritorijalnosti, pozicija “domaćeg<br />
stranca”, osiguravala mi je mogućnost da sve gledam<br />
nekako iskošeno, sa strane. Putovanja i integraciju u nove sredine<br />
nastavljam i kasnije: od 1969. intenzivnije po inozemstvu, a<br />
u Nizozemskoj živim od 1973., također u stanju eksteritorijalnosti<br />
i integracije po mojemu ukusu i izboru. No, gdjegod da sam<br />
bila stigla, uklapanje u novu sredinu bilo mi je neproblematično<br />
i glatko dugujući i poznavanju evropskih vrijednosti stečenom u<br />
Beogradu, pa onda prepoznavanim i produbljivanim na njihovim<br />
izvorištima.<br />
Imajući sve to na umu, moj identitet nikada nije imao neko<br />
konkretno ime u smislu kolektivne odrednice. Možda ga ne<br />
bi tako brzo ni dobio da se nije moralo. Na popisu 1971. sam<br />
se izjasnila kao “Jugoslavenka”, dok se moj otac izjasnio kao<br />
“Ličanin”. Radilo se zapravo o identičnom impulsu: razmisliti<br />
dobro o tome što radiš, učiniti svjestan izbor, izdići se iznad<br />
uobičajenih etničkih podjela i ostati dosljedan sebi. Moram<br />
ovdje spomenuti da je za mene jugoslavenstvo bilo identično sa<br />
jednakošću u razlikama. A godilo mi je i to što je jugoslavenska<br />
ideja rođena baš na tlu Hrvatske.<br />
Prekretnica u mojemu doživljaju identiteta nastaje sredinom<br />
sedamdesetih godina, kada sam se po počela baviti Srbijom<br />
kao akademskom disciplinom. I to posve slučajno. Kada sam<br />
u Nizozemskoj prijavljivala temu za doktorsku dizertaciju namjeravajući<br />
nastaviti istraživanja koja nikako nisu bila vezana<br />
za Balkan (moja diplomska radnja nakon studija sociologije bila<br />
je jedna suvremena njemačka tema na području politike, a magistarska<br />
je bila posvećena odnosu marksizma i psihoanalize u<br />
njemačkoj tradiciji), moj mi je nizozemski mentor savjetovao da<br />
se okanem Praxis-filozofa kao namjeravane teme, i uzmem nešto<br />
iz socijalne povijesti Srbije. Učitavajući se u povijest Balkana<br />
i potonje Jugoslavije ne bih li smjestila Srbiju u širi vremenskoprostorni<br />
kontekst, dosta sam pročitala i o etničko-političkim<br />
odnosima. Kako je moj identitet uvijek bio nadograđivan ili revidiran<br />
sukladno mojim iskustvima i razmišljanjima o pročitanim<br />
knjigama, razočarala sam se u “praktično” jugoslavenstvo.<br />
Ostalo mi je u sjećanju jugoslavenstvo 1918-1941. raspeto između<br />
pobožnih nada, naivnih ideala i “ako nećeš milom, onda<br />
moraš silom”, te kao smokvin list koji je od očiju zaklanjao<br />
status, broj 13, jesen/zima 2008. | 189
Change language