Međunarodna zajednica i BiH - Status

In memoriam
Što nam, dakle, kaže Machiavelli? On nam kaže već u svojoj
knjizi “Povijest Firence”, koju je Marx svojevremeno ocijenio
“majstorskim djelom”, da se kroz cijelu firentinsku povijest
vodila klasna borba između popolo grasso (“debelog naroda”)
i popolo minuto (“mršavog naroda”), i da su u pozadini
te borbe uvijek stajali vlasnički interesi, a interes je za Machiavellija
pokretačka sila povijesti. “Ljudi će prije zaboraviti
očevu smrt nego gubitak imovine…Ljudi više cijene bogatstvo
nego poštovanje”, reći će ovaj Firentinac. Tko je taj “mršavi
narod” na Držićevoj sceni, nije teško odgonetnuti! To su sluge,
to je klasa kmetova i lumpenprletera, svijet “poniženih i prezrenih”
(ubozi i uzmnožni), to su Munuo, Pasimaho, Drijemalo,
Bokčilo, Variva, Gruba, Popiva, to je Pomet Trpeza, koji jedva
čeka da mu ode gospar, kako bi mogao pomesti sve “bokune
sa trpeze”. Tko je pak taj “debeli narod”, također nije teško
odgonetnuti. To je, na primjer, Ugo Tudešak, Pometov gospodar,
debela lijena ispičutura, Nijemac, zbog kojeg su Dunda
Maroja za vrijeme NDH skinuli sa repertuara, valjda kako nove
sluge (kvislinzi) sa jednom takvom predstavom ne bi povrijedili
osjećaje svojih novih gospodara, više arijevske rase (sic!).
Machiavelli nadalje šiba po plemstvu i po crkvi, što se očito
svidjelo Marinu Držiću. On kaže da je plemstvo “zakleti neprijatelj
svake civilizacije”, a “onaj tko hoće da osnuje republiku u
zemlji u kojoj ima mnogo plemića, neće to moći učiniti ako ih
najprije sve ne istrijebi”. Mora da je ova rečenica odmah zapela
Držiću za oko, i da ju je taj republikanac podcrtao najmanje
deset puta, jer da će on nastojati, ako već ne sasvim istrijebiti,
a ono barem svesti dubrovačko plemstvo na pravu mjeru,
vidjet ćemo poslije iz njegovih urotničkih pisama, u kojima to
sasvim eksplicitno i kaže. Kao što smo rekli, Machiavelli šiba
i po crkvi, jer kršćanska crkva, po njegovom mišljenju, razvija i
njeguje poniznost u čovjeku: “Naša je religija proglašavala blaženima
više ponizne i povučene nego aktivne pojedince. Ona
je svoje najviše dobro postavila u poniznost, odricanje i preziranje
zemaljskoga; dok ga je poganstvo postavljalo u veliku
hrabrost, tjelesnu snagu i sve što čovjeka čini snažnim…Crkva
je održavala i održava našu zemlju u neslozi…Uzrokom toga…
što Italija…nema opće republikanske ili monarhijske vlasti,
treba smatrati samo crkvu”. Na koncu konca, Machiavelli kaže
da se u načelu može na četiri načina doći na vlast i održati na
vlasti: putem vlastite vještine (virtû), uz pomoć sreće (fortuna),
zatim zločinom i zbog naklonosti sugrađana. A što kaže
Pomet kao predstavnik makijavelizma? On pak kaže da “trijeba
je bit vjertuoz tko hoće renjat na svijetu”, jer: “Kralj je čovjek
od ljudi kad se umije vladat”. “Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu
brjemenu da se pak dobro brijeme uživa. Svakijem kami”. Sreća
je razumna, a glupost nesretna, i zato “cum sapiente fortuna
semper conversabuntur” (S mudrima će sreća uvijek drugovati,
iako bi pravilno bilo: conversabitur), s razumnijem srjeća stoji, s
luđaci, s potištenjaci, s injoranti ona ne opći”. Nadalje: “Dobra
sreća sa mnom je, a s čovjekom je: umijem je karecat, tako sa
mnom dobrovoljno stoji”. Ali, sreća je prevrtljiva kao žena (koju
u komediji Dundo Maroje simbolizira kurtizana Laura), i okreće
se kao kolo: “Fortunu pišu ženom, ne zaman; i dobro čine tu
joj čas, ako se obrće sad ovamo sad onamo, sad na zlu sad na
dobru; sad te kareca, a sad te duši”. Tko je gori, sad je doli, a
ko gori, doli je: vlastela je danas gori, a sutra će biti puk! Kod
Držića nema vulgarnog determinizma, kao ni teološkog kvijetizma;
on nam samo želi reći jednu prostu istinu, da je svako
od nas krojač svoje vlastite sreće. Felicitatis felicitantium!
Držić razvija i svoju teoriju “akomodavanja” (prilagođavanja)
i “pacijencije” (strpljenja), po kojoj je on možda najvi-
258 | magazin za političku kulturu i društvena pitanja
še makijavelist, iako ne u smislu današnjeg beskrupuloznog
oportunizma. Naime, on nam kaže da se “trijeba s brjemenom
akomodavat”, jer da jedino tako čovjek može preživjeti u ovom
surovom svijetu, a kaže i ono što ustvari ponavljamo jedni drugima
kao papagaji svaki dan, da je strpljen jednako spašen, i da
treba “ugodit zlu brjemenu da se pak dobro brijeme uživa”, jer
da jedino tako čovjek može okrenuti sreću u svoju korist. No,
dobro, a što kaže Thomas More? On nam pak kaže da “tamo
gdje postoji privatno vlasništvo, i gdje je novac mjerilo svih
vrijednosti”, da tu “ne može vladati napredak i pravda”. No,
zar nam to isto ne kaže i Marin Držić? Naravno, ali More ide
dalje, a kako se čini, Marin ga u tome donekle i slijedi. Naime,
on u svom čuvenom djelu O najboljem ustavu države i o novom
otoku Utopiji, koje je podijeljeno u dva dijela, kroz usta portugalskog
putnika Raphaela Hythlodaeusa, prvo podvrgava bespoštednoj
kritici tadašnji evropski kapitalistički sistem u kojem
su “ovce pojele ljude”, da bi potom iznio svoj nacrt idealnog
društvenog sistema. Nevjerovatna je sličnost između Hytholdaeusa
i negromanta Dugi Nos: i jedan i drugi putuju u obećanu
zemlju! More se poziva na drevnog zakonodavca Utopa, a
Držić na starca Saturna. More je ustvari prvi “socijalist utopist”
koji sistematski razrađuje projekt komunističkog društva, a
Hytholdaeus priča o sretnom životu na otoku Utopiji, gdje
nema privatnog vlasništva, i gdje su svi zaposleni, gdje nema
sirotinje, i gdje se zajednički stečena dobra raspodjeljuju svima
prema potrebama. Čovjek mora živjeti u skladu s prirodom, a
bit ljudske prirode je uživanje. Dakle, nema odricanja (sjetimo
se škrtosti kod Držića!), kao ni lakomosti (o kojoj također govori
Držić), jer sretan život podrazumijeva razumno uživanje. Da, to
je taj trokut: Sreća – Razum – Užitak, čije krajnje točke povezuju
tri renesansna pisca, Držić, Machiavelli i More, trokut
kojeg zatvaraju dvije katete i jedna hipotenuza. Međutim, to
je sve što je Držić preuzeo od Morea, jer sve ostalo je balast.
Malo je poznato da More u svoje idealno komunističko društvo
uvodi robove, jer da je ropstvo najhumanija metoda kažnjavanja
teških zločina, i da se na taj način rješava problem najtežih
poslova. Zanimljivo, nema što! Ropstvo čak ne zagovara ni
Machiavelli, koji je, kao što smo vidjeli, bio i protiv feudalaca.
Komunisti doista ponekad znaju iznenaditi. Ali, ono što je
još važnije, More ne zagovara klasnu borbu, koja je za Machiavellija
zamašnjak društvenog razvoja, on nije pristalica revolucionarnog
prevrata, i zato i je utopist, jer naivno vjeruje da se
društvo može promijeniti samo od sebe. Tek sada vidimo što je
Držić preuzeo od Machiavellija, a što od Morea. Od Machiavellija
je preuzeo ideju klasne borbe, a od More ideju društvenog
vlasništva, s tim da je i od jednog i od drugog preuzeo
ideju o povratku u izvorno prirodno stanje, ideju o sreći i o
razumnom uživanju. Pitamo se, gdje je u ono opasno doba jedan
takav sinkretizam mogao odvesti našeg dum Marina, nego
u Stare Indije, na put u svojevrsnu socijalističku republiku, gdje
nema “mojeg” i “tvojeg”, i što je jedan tako opasan pogled na
svijet mogao učiniti od njega, nego urotnika, koji u izgnanstvu
kuje plan kako da dubrovačku aristokraciju svrgne s vlasti.
Stara Indija kao obećana zemlja
No, vratimo se mi na prolog Dugog Nosa, koji na lapidaran
način rezimira Držićev humanizam. Tko je uopće taj Dugi Nos?
To je nitko drugi, nego sam Marin Držić, koji se ovdje sakrio
ispod maske čarobnjaka, kako bi zavarao protivnike. (Inače,
Držić je imao nešto poduži nos, pa onda valjda otud i naziv