r@mc @j hcdmshsds t oqnbdot rs@qnf h mnunf - Helsinki ...

120
NOVI KONCEPT IDENTITETA
Cane Janićijević je ukazivao 1990. da Sandžak nije, kako to neki hoće
bukvalno da shvate samo turska riječ, i time sve navodno objasne, već da
Sandžak treba shvatiti kao simbiozu najboljih duhovnih i drugih vrijednosti,
duboke i stare prošlosti i sadašnjosti. Sandžak čine svi njegovi stanovnici,
bez obzira na vjeru i naciju. Naziv jednog kraja, kako je napisao istoričar
Dragoljub Petrović, (Helsinška povelja, maj-jun 2006, kreira narod: “mesno
stanovništvo kroz dugi niz godina, vekovima, a ne može se trenutno menjati,
patetntirati političkim aktom, za potrebe praktične politike”). Ovaj ostatak
Sandžaka kome historija nije bila naklonjena, ta “zgura vijekova”, kako ga u
xix stoljeću nazva Mehmed Šakir Kurtćehajić, prvi bošnjački novinar, bio je
dovoljno “zaboravljen” i prije raspada jugoslavenske državne zajednice 1991.
godine. Ostao je marginaliziran, besputan, sinonim zaostalosti i konzervativizma,
gđe su Bošnjaci bili izloženi višedecenijskoj društvenoj marginalizaciji.
Raseljeni Sandžak je mnogo brojniji od onog pravog. Popisi stanovništva
u Srbiji i Crnoj Gori pokazuju da Bošnjaka ima manje u odnosu na popis izvršen
prije 15 godina. Seobe su veliki udes koji nije mimoišao tokom xx stoljeća
nijednu generaciju Bošnjaka. Permanentna iseljavanja koja su odnijela veliku
duhovnu snagu, ostavili su u svim bošnjačkim generacijama duboke posljedice
u Sandžaku, gđe Bošnjaci, danas, nakon svega, doista liče, na “obrano
mlijeko”. Bošnjaci u Sandžaku danas predstavljaju tek ostatak nekada brojne
zajednice. Velika je dilema, nakon svega, da li su bili u pravu oni koji su otišli,
ili oni koji su ostali. Demokratija je i odsustvo straha. Danas u Turskoj, Bosni
i Hercegovini, ima više ljudi porijeklom iz Sandžaka, nego u samom Sandžaku,
gđe istrajavaju u nadi da će konačno, nakon svega što su preživjeli,
tu ipak naći svoj mir i sigurnost, da se zlo nad njima neće stalno ponavljati.
Nikada se nismo oporavili, napisali su neki bošnjački istoričari (Safet Bandžović),
od tih fatalnih seoba koje su nas raspolutile, odnijele snagu. Oni koji
su ostali izgradili su, shodno životnim prilikama i svom mentalnom sklopu,
pomalo čudan sistem vrijednosti i mjerila pameti.
Sandžak se danas nalazi u dubokoj društvenoj i ekonomskoj krizi koja
se osjeća u svim ravnima života. Teško je u siromaštvu biti dostojanstven. S
pravom se može postaviti pitanje u kojoj je mjeri moguće realizovati i unapređivati
prava manjinskih nacionalnih zajednica u ovakvim nerazvijenim i
marginalizovanim dijelovima države, kada se ljudi, bez obzira na svoje skromne
prohtjeve, svakodnevno suočavaju sa elementarnim deficitom uslova za
kvalitetan život. I samo siromaštvo predstavlja ugrožavanje ljudskih prava.
Sumorna prošlost Sandžaka, prepuštena “prisilnom zaboravu” svakako
ne smije biti i najava njegove budućnosti. Distanciranje od prošlosti traži