Horvat Branko Jugoslovenska privreda 1965-1983 - Učitelj ...

kretanja i ovog sadašnjeg stanja, otkud znamo da će ovo što sadradimo biti u redu, da se neće ponoviti ista stvar u pogoršanomizdanju?Drugi kompleks pitanja koji se meni ovdje postavlja jestizvjesno paušalno iznošenje odredjenih ocjena bez dublje analize.Toga ima u materijalu, toga ima u diskusijama, toga još mnogoviše ima u svakodnevnoj štampi. Da ilustriram na što mislim,navest ću samo dva primjera.Kaže se da se dohodovni odnosi u povezivanju radnih organizacija- recimo, trgovine i proizvodnje - još uvijek slabo r~zvijajui ne zamjenjuju kupoprodajne odnose. Drugo pitanje koje se ovdjepostavlja je nešto slično onome što je jedan diskutant govorio,naime precizno definiranje što su to kupoprodajni odnosi. Što suto dohodovni odnosi?I moram reći da u literaturi koju čitam nisam našao nekakvupreciznu definiciju jednog i drugog. Još manje je precizno odredjenošto je to loše u kupoprodajnim odnosima, a što je to dobrou dohodovnim povezivanjima. I onda ispada, tako se prikazuječitava stvar, da postoji nekakva samoupravna koncepcija dohodovnogpovezivanja koju naši radni kolektivi neće da prihvate.Znači, privredni subjekti nisu dobri, oni nisu zapravo svje~nisamoupravljači i onda ih treba raznim sankcijama, zakonskim ivanzakonskim, prisiliti da budu dobri samoupravljači. Da li je tobaš opravdana teza?Moram. da kažem da neki istraživački radovi u toj oblastipokazuju da to popularno povezivanje i udruživanje rada isredstava u praksi često vodi u monopolističku dominaciju. Akoje to točno, onda nije čudno što se radni kolektivi bune protivtoga i neće u to da idu. Prema tome, nisu oni krivi, nisu oninesamoupravno orijentirani nego koncepcija nije u redu.Drugi primjer je jedna parola koja je nastala u vrijemereforme 1965. godine i odonda se stalno ponavlja, a to je damoramo preći na intenzivnu privredu, da ono što ne valja uJugoslaviji to je ekstenzivna privreda. I to, naravno, nije uopćeprecizno definirano, ali se ljudi uglavnom slažu da je razdobljeod 1952. godine do 1964. bilo ekstenzivno, a poslije te godine, sareformom, ušli smo u razdoblje intenzivnog privredjivanja.Ako, medjutim, pogledamo privredne tokove i izvršimo mjerenja,vidjet ćemo da je u dvanaestogodišnjem ekstenzivnomrazdoblju produktivnost rada rasla vrlo brzo, a tehnološki progresje bio najviši ili jedan od najviših na svijetu. I to mogu da tvrdimzaista kategorički, imamo doktorsku disertaciju i čitav niz mjerenjanajsuvremenijim ekonometrijskim metodama koje to pokazu-226l !l)ju. A nakon 1965. u razdoblju intenzivnog privredjivanja, došloje do opadanja stope rasta produktivnosti rada i do pogoršavanjatehnološkog progresa.Nemam vremena da objašnjavam zašto je do toga došlo, alimogu da vas uvjerim da točno znamo uzroke tome i da bi zbogtoga bilo zaista vrijeme da parolu ekstenzivno-intenzivno više,bar na našim naučnim sastancima, ne slušamo.Dalje, jedno pitanje koje je spomenuto u diskusiji jest pitanjestope rasta. I tu je Zoran Popov naveo da ima bar dvadesetzemalja na nivou Jugoslavije koje imaju bržu stopu rasta. Ja bihtu konstataciju malo precizirao. Da ne uzmemo kao karakteristikusamo nivo razvijenosti nego, recimo i kulturne karakteristike,jedan opći kulturni ambijent u kome se neka zemlja nalazi. Utom slučaju za nas je mjerodavna južna Evropa. I do prijedvije-tri godine, kada sam ja pratio podatke, mogao sam ustanovitida od svih zemalja južne Evrope, od Portugala i Španjolskepa do Bugarske i Rumunjske, Jugoslavija od 1965. pa dalje imanajsporiji razvoj, a do 1965. najbrži razvoj.Prema tome postavlja se pitanje što se to desilo u Jugoslavijiposlije 1965. godine? Prirodni resursi, novi svjetski ekonomskisistem, itd., ništa se od toga nije mijenjalo 1965. godine. Očiglednoje indikacija u jednom drugom smjeru.Na to se nadovezuje još jedno pitanje koje ja neprestanopostavljam posljednih godina i ono ostaje bez odgovora: Zašto nijedan društvenI plan od 1961. godine nije izvršen? I ako je tofakat, kakva je garancija da će ovaj plan biti izvršen?*Ja sam ta pitanja postavio zato da bih postavio na koncuposljednje i ključno pitanje. Zar ne pokazuju sve indikacije upravcu da nešto nije u redu, ne s našim proporcijama, resursima,radnim kolektivima i privrednim subjektima, itd., nego sa koncepcijom,sa koncepcijom planiranja, sa koncepcijom sistema isa koncepcijom institucionalne izgradnje?I tu bih se vratio sada na našu naučnu sekciju koja jeorganizirala ovo savjetovanje i koja bi, pretpostavljam, trebalau fokus svog interesa staviti upravo analizu koncepcije.Moram da kažem da od direktora Zavoda za planiranje nemožemo to očekivati, jer državna administracija mora da funkcionirau datom okviru, inače ne može funkcionirati. Ali mi, naučniradnici, moramo da postavimo pitanje i tog okvira, ako smonaučni radnici.* Plan 1981-1985 tri puta je revidiran i na kraju napušten.15*227