Horvat Branko Jugoslovenska privreda 1965-1983 - Učitelj ...

Uporno izdvajate naučne radnike i suprotstavljate ih - kakovi kažete - ljudima iz prakse. Ne bi li trebalo prevladati torazdvajanje?Trebalo bi shvatiti da postoji prirodna podjela rada. Npr.izmedju državne administracije i političkih aktivista na jednoj inaučnih radnika na drugoj. strani. Na žalost; ta se podjela kodnas nepotrebno pretvara u nekakve sukobe. Državni funkcionerne može izaći pred javnost i reći, na primjer, reforma ide loše.Po prirodi stvari on to ne može. Ne zato što štiti svoju poziciju,nego zbog toga što bi takvom ocjenom pogoršavao situaciju. Onprofesionalno mora biti optimist kako bi mobilizirao snage zarješavanje teškoća. I to je za mene prirodno. Tako je svagdje usvijetu i kad tako ne bi bilo, morali bismo na tome inzistirati,morali bismo zahtijevati da tako bude. Ali to je samo jedna stranastvari. Mi - s druge strane - moramo imati kritičku savjestdruštva. I to u pozitivnom smislu, ne u kritizerskom. A to možebiti nauka koja je po prirodi stvari nepovjerljiva, jer svakomproblemu unaprijed prilazi sa skepsom da to možda nije tako,svaku stvar ispituje da možda nema neki skriveni defekt. I akose naviknemo na to da takvu podjelu prihvatimo kao pravila igre,onda državni forumi mogu mnogo dobiti od naučne kritike, a inauka može mnogo naučiti od prakse. No ukoliko nema naučnekritike, nužno se pojavljuje pragmatički oportunizam koji opetneprimjetno odvodi u društvenu neodgovornost.Na žalost i s primjerima iz nauke možemo dokazati kakoneracionalno trošimo. Često se čuje kako ne dajemo dovoljnonovaca za naučna istraživanja. Poznato je, medjutim, da imamopreviše naučnih instituta i da novac koji im dajemo zapravonerazumno trošimo jer svakome dajemo po nešto, nikomedovoljno.Te su konstatacije i tačne i pogrešne u isto vrijeme. Imamopreviše instituta ubrajamo li u to sve ustanove koje su u svojnaziv napisale ime institut. A imamo ih premalo ubrajamo li tukadrovski izgradjene i dobro opremljene institucije. Imamo moždasamo dva donekle zadovoljavajuća instituta u područjuekonomskih nauka (Zagreb i Beograd). Slično je i s institutimau ostalim društvenim naukama. Isto je tako tačno da s onimnovcem koji imamo za nauku možemo uraditi više. Rasipanje,medjutim, nastaje i zato što nemamo dugoročnih aranžmana. Jakao direktor Instituta pola svog radnog vremena izgubim nasastancima u raznim forumima da nadjem novac za naše projekte.A mogli bismo sve drukčije organizirati kad bismo imalinekoliko velikoh interesenata; da je to vlada ili njeni organi, da30su to komore ili neka velika poduzeća. S njima bismo sklopiliaranžmane na 5-6 godina, obavili organizacioni posao i ondaprionuli na naučni rad. A mi činimo suprotno - stalno se bavimoorganizacijom, a stvarnim radom bavimo se najmanje. Naravno,tako trošimo sredstva, a rezultata nema.Da ne bi to bila neka apstraktna, generalna kritika, moliobih vas da preciznije odredite na koga se odnose vaše primjedbe.Poznato je da se financiranjem naučnog rada bave fondovi zanaučni rad u čijim upravnim odborima sjede i naučni radnici.Iz iskustva znam da od predlaganja naučne teme do trenutkakad je potpisan ugovor s Fondom za naučni rad u prosjekuprolaza dvije godine. A to likvidira svaki smisao takvog ugovaranja.U Institutu imamo jedan drastičan slučaj da je zaključivanjeugovora trajalo više od četiri godine i još nije zaključen definitivno,u cjelini, već nekako parcijalno. Dešava se da ugovaranje trajedvije godine, a odredi se rok za izradu naučnog rada od šestmjeseci. A trebalo bi biti obrnuto, jer je očigledno teže napravitirad nego potpisati ugovor.Kad imate toliko primjedaba na organizaciju i financiranjenaučnog rada, vjerojatno imate i prijedloge kako bi to trebalo daizgleda?Ne samo kako bi to kod nas trebalo da izgleda nego svagdjeje tako - naučni rad treba da organiziraju naučni radnici.Naravno, društvo treba da ima odredjenu ingerenciju, nekoginteligentnog predstavnika koji će sjediti u Savjetu za naučni radi zastupati interese budžeta. Sredstva treba da se daju savjetukoji bi morao biti sastavljen od naučnih radnika i koji bi radiliisključivo po kriterijima nauke. U decentraliziranoj privredi kaošto je naša mogli bismo malo decentralizirati i financiranjenaučnih istraživanja, da ne ovisi sve o jednom centralnomdržavnom fondu. I fondovi po republikama su zapravo centraliziranifondovi, samo manji i prema tome neefikasniji. Zato jenekoliko nas povelo akciju da u zemlji stvorimo svojevrsnefondacije za financiranje nauke. Bilo je najlogičnije da počnemosa Saveznom privrednom komorom koja bi financirala djelatnostii istraživanja koja imaju veze s privredom. Medjutim, ta idejanije prošla u Saveznoj privrednoj komori. Za cjelokupna istraživanjadodijeljeno je 300 milijuna starih dinara, a osim togaformiran je upravni odbor fonda isključivo od direktora poduzećaumjesto od naučnih radnika. Time je ideja o radikalnoj intervencijii o stvaranju dugoročnog programa naučnog istraživanja izakojeg bi stajala privreda - najvećim dijelom pala u vodu.31