Horvat Branko Jugoslovenska privreda 1965-1983 - Učitelj ...

tekstilnoj i u automobilskoj industriji kod nas niža - svejednokoliko puta niža - nego u SAD, ali u odnosu na američke troškoviproizvodnje automobila kod nas su relativno veći nego troškoviproizvodnje tekstila, onda će Jugoslavija izvoziti tekstil i timeplaćati uvoz automobila, a obje zemlje imat će koristi od takverazmjene.2. Štetnost »ekstenzivne« i poželjnost »intenzivne« proizvodnje.Taj problem nije tako jednostavan kao prethodni i dopuštarazličite prilaze. Pozabavit ćemo se pojednostavljenom verzijom.Kaže se da je prije do porasta proizvodnje dolazilo višenovim zapošljavanjem, a manje zbog porasta proizvodnosti rada.To je ekstenzivno privredjivanje koje je štetno jer sporiji porastproizvodnosti rada onemogućuje integraciju u medjunarodnuprivredu. U razvijenim zemljama najveći dio porasta proizvodnjedolazi od porasta proizvodnosti rada i tome treba težiti.Prva pogreška u toj argumentaciji sastoji se u tome što sezaboravlja da postoji i poljoprivreda u kojoj je zaposlena gotovopolovina našeg radnog stanovi~ta. Relevantan porast produktivnostijest onaj za privredu u cjelini koji se mjeri društvenimproizvodom po zaposlenom, a .ne samo u industriji ili samo udruštvenom sektoru. Umjereni porast produktivnosti u industrijipraćen odgovarajućim porastom produktivnosti u poljoprivredidovest će do većeg porasta ukupnog društvenog proizvoda i stogaje poželjniji, iako »ekstenzivniji« - nego višak porasta u industrijii stagnacija u poljoprivredi.Druga pogreška sastoji se u tvrdnji da niža produktivnostrada po sebi onemogućava vanjsku trgovinu, a čemu je već bilogovora.Treća pogreška sastoji se u usporedbi s razvijenim zemljamakoje su već iscrple svoje rezerve radne snage pa je moraju uvoziti,dok naša zemlja ima na selu još uvijek velike rezerve radne snage- koju izvozi. Ćehoslovačka i Njemačka ne mogu povećavatidruštveni proizvod drukčije nego porastom proizvodnosti rada.Jugoslavija i Bugarska mogu postizati mnogo više stope rastavećim zapošljavanjem.Navedene tri pogreške su u rezoniranju iz kategorije dva idva su četiri.Ćetvrta je pogreška empirijskog karaktera. Pretpostavlja seda malo zapošljavanje podiže produktivnost rada, a ova opetpodiže proizvodnju dok, obrnuto, veliko zapošljavanje djelujedepresivno na porast proizvodnje. Empirijska istraživanja, medjutim,dovode do sasvim drugačije slike. Prikazuje se da uvrijeme privrednog burna i zapošljavanje i produktivnost rastu501Ibrzo, a u vrijeme depresije oboje raste sporo. Na primjer, ovegodine i zapošljavanje i produktivnost stagniraju.Potrebno je dodati da uočavanje ovih četiriju pogrešaka jošni izdaleka ne implicira optimalnu ekonomsku politiku. Sasvimje moguće da se kočenje zapošljavanja u industriji pokaže efikasnompolitikom. Ona bi se mogla braniti manjim troškovimaurbanizacije, većom industrijskom disciplinom ibrzim približavanjemstrukture troškova medjunarodnim standardima, čime seolakšava kontrola i usmjerevanje vanjske trgovine.No ta politika ne može se braniti - kao što se to često radi- tezom da će povećana produktivnost omogućiti veće osobnedohotke, a ovi opet stimulirati veću produktivnost. Jer i tu seopet zaboravlja na činjenicu da postoje seljaci i radnici neprivrednihdjelatnosti s kojima te povećane dohotke treba podijeliti -ako se ne žele nepotrebni politički problemi. A tada bi opet došlodo porasta cijena poljoprivrednim proizvodima i uslugama izčega bi slijedio porast troškova života pa opći porast cijena iprivredna nestabilnost.Nadalje, kočenje zapošljavanja u industriji znači kočenjeprogresa u poljoprivredi i pojačani eksport radne snage. Jedno idrugo osim ekonomskih ima i odredjene političke posljedice.Ukratko, ma koliko bila velika ljudska potreba za jednostavnošću,optimalna ekonomska politika u tom području ne može sezamijeniti s nekoliko jednostavnih i zvučnih fraza o ekstenzivnostii intenzivnosti. Do nje možemo doći samo na temelju složenihekonomskih proračuna.Nije mi poznato da su takvi proračuni izvršeni. Zbog toga neznam ni kakva bi ta politika trebala biti. Takodjer ne znam dali je to poznato nekom drugom ekonomistu. A ipak, politika sevodi i po prirodi stvari mora se voditi.3. Raspodjela prema radu ostvaruje se kad se dohodakraspodjeljuje na osnovi postignute produktivnosti rada. Ako jednopoduzeće poveća produktivnost rada za 10%, a drugo za 20%,onda kolektiv prvog poduzeća može povećati lične dohotke do10%, a drugog do 20%. To je jedan od najpopularnijih principau našoj javnosti - i jedan od najpogrešnijih.Taj bi princip bio ispravan kad bi se primjenjivao na dvapotpuno ista poduzeća koja posluju pod podjednakim uvjetima.Kad se primjenjuje na različita poduzeća, on direktno krširaspodjelu prema radu. Stvar je u tome što su razlike u promjenamaproduktivnosti rada više rezultat tehnologije, veličine tržištai ostalih vanjskih faktora, a manje zavise od umješnosti izalaganja radnog kolektiva. Evo jednostavnog primjera koji to objašnjava.4* 51