Horvat Branko Jugoslovenska privreda 1965-1983 - Učitelj ...

navedenim oblastima mogli riješiti, pa da još preostanu značajnasredstva za druge potrebe. Poznato je da se mi već četvrt vijekaborimo sa stambenim problemom. Ukupne stambene i komunalneinvesticije u 1966. g. iznosile su 444 mrd din. Znači da je snavedenim sredstvima i stambeno pitanje moglo da se skine sdnevnog reda. Takodjer moglo se zaposliti nekoliko stotina hiljadanovih radnika i tako likvidirati sada registriranu nezaposlenost.Ovi primjeri, naravno, ne impliciraju zaključak da je bašto, a ne nešto drugo trebalo uraditi. Oni samo na konkretan načinpredočuju ogromnu potencijalnu privrednu snagu koja se krije uvišim stopama rasta. I obrnuto, oni pokazuju da bi, bez obzirana subjektivne želje, perpetuiranje niskih stopa rasta bio najsigurnijiput za potkopavanje tekovina Reforme.Relevantnost dosadašnje analizeKad čovjek doživi neuspjeh onda veoma iritantno djelujekvantifikacija tog neuspjeha i nabrajanje svih ranijih neuspjeha.Prirodna psihološka reakcija je da se kaže: što je bilo - bilo je, asad,a treba da se nadje inteligentan izlaz iz situacije. Iz istihrazloga može se učiniti da izračunavanje izgubljene proizvodnjepredstavlja nepotrebno profesorsko cjepidlačenje. Ono što se uovom trenutku traži jesu konkretna rješenja. 4 Medjutim, upravozbog tih konkretnih rješenja treba analizirati učinjene pogreške.Jer ukoliko se to ne urad~, nova rješenja mogla bi da se pokažukao - nove pogreške.Osnovna orijentacija ekonomske politike u protekle tri godinebila je orijentacija na stabilizaciju cijena. To se pokušalo postićirestriktivnom kreditno-monetarnom politikom. I cilj i instrumentpredstavljaju klasičnu formulu poznatu iz teorije i prakse ikarakterističnu za liberalni kapitalizam druge polovine prošlog iprva dva decenija ovog stoljeća. Taj obrazac ekonomske politikedovodi do stabilizacije valute, ali izaziva žestoke deflacioneefekte s opadanjem proizvodnje i povećanjem nezaposlenosti.Naša današnja situacija samo je jedna zakašnjela potvrda togainače poznatog iskustva. Posljedni put su zemlje s tržišnomprivredom općenito primjenjivale tu politiku u svom klasičnomvidu neposredno poslije Prvog svjetskog rata. To razdoblje završilose sa svjetskom ekonomskom krizom početkom tridesetihgodina. Kriza je porodila novu teoriju i novu praksu. Engleski4 Uzgred rečeno, što se tiče naučnih institucija i takvih bi rješenja većbilo kad bi mogao da se nadje netko tko će financirati njihovu izradu!Iekonomist Keynes je 1935. godine formulirao teoriju u kojoj 1pored valutne stabilizacije kao drugi, i to mnogo važniji cilj,ekonomske politike figurira puna zaposlenost. A kao drugi instrument,pored monetarno-kreditne politike, pojavljuje se fiskalnapolitika. Prije tog vremena fiskalna politika - slično kao i kodnas danas - imala je gotovo jedini zadatak da prikuplja sredstvau državnu blagajnu za financiranje rashoda državne administracije.Keynes je fiskalnoj politici dao aktivnu ulogu u upravljanjuprivredom. I od tog vremena zemlje s tržišnom privredom naučilesu da spretnim kombiniranjem fiskalnih i monetarno-kreditnihin~t~menata vode ~ntici!d.ičku politiku koja osigurava zadovo~~~lvaJucI stepen stabIlnostI I pune zaposlenosti. Radi preci zn .treba dodati da se ovaj nauk nije lako usvojio. Keynesijanska jeterapija u prvo vrijeme u mnogim zemljama - u Americi naprimjer - bila stavljena na indeks zajedno s marksizmom. Noprivredne teškoće su dobar učitelj i nekadašnja hereza našla jesvoje mjesto u standardnim univerzitetskim udžbenicima. Novorazdoblje javlja se poslije Drugog svjetskog rata. Pod uticajemprakse Sovjetskog saveza, a i iz drugih razloga, kao treći, inajvažniji, cilj ekonomske politike postavlja se postizavanje visokestope rasta. A kao treći instrument javlja se politika raspodjelenarodnog dohotka zajedno s politikom naučnih istraživanja iobrazovanja.Ukoliko nam tudje iskustvo može nešto koristiti, a čini se damože, onda je prilično očigledno gdje treba tražiti rješenja.Potrebno je što hitnije preći onaj intelektualni i organizaciono-političkiput koji su razvijene zemlje prošle u proteklih četrdesetakgodina i pored monetarno-kreditne politike u jedan jedinstvenisistem integrirati i fiskalnu, dohodnu, naučnu i obrazovnu politiku.Medjutim, jugoslavenska privreda nije samo tržišna privreda,ona je i socijalistička. A to dodaje još jedan cilj i zahtijeva jošneki instrument za postizanje tog cilja i utoliko čini zadataksloženijim.Nakon ovoga što je upravo rečeno prirodno se namećeslijedeće pitanje. Ako se rješenja znaju, ili se bar zna gdje ih trebatražiti, zašto se onda ne traže, ne izgradjuju i ne primjenjuju? Toje pitanje vjerojatno najiritantnije od svih - i najozbiljnije. Bilobi stoga veoma korisno da se na nj pokuša dobiti odgovor. Jaodgovor na to pitanje ne znam; u svakom slučaju ne znamzadovoljavajući odgovor. Vjerojatno je da neznanje igra velikuulogu. No isto je tako vjerojatno da se sav problem ne svodi samona neznanje. Prilično je jasno da kadrovi zaduženi za pripremanjeodredjenih mjera nedovoljno poznaju funkcioniranje mehanizmatržišne privrede. Ali nije jasno zašto se ti kadrovi ne obrazuju?l12021