Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Silazili smo tom oputinom gorskom, no kako je bila strma i neravna, prestali smo pjevati
te bismo samo kadikad uskliknuli, zavikali, kad već ne bismo mogli obuzdati unutarnju
radost.
- Hoje, hoj!... Aoh, goro ej!
A tada bi se ozvali bregovi i provalije vraćajući naše glasove, ali inačije, kao što govori
sáma šuma.
Putić bio uzak te nismo mogli ići u grupi, već koračasmo jedan za drugim i dosta podaleko,
pa smo razgovarajući se vikali, da se možemo razumjeti. Činilo mi se da ulazimo u
neki čudan svijet i da ga otkrivam ja prvi. A i morao sam misliti tako: selo Visoko, pa sve
dalje i dublje, bijaše nešto posve drugo od Podova i od svega što sam dotada vidio.
- Hoje, hoj!... Aoh, goro, ej!
To je bilo sve, čime sam mogao pokazati ono, što mi je vrelo u duši, i ti su mi usklici bili
dosta, a moji su drugovi odgovarali kao da me razumiju.
I začudo, ponoviše mi se osjećaji i misli koje imađah hodajući ljetos s Bakotom po kamenim
kosama s onu stranu Podova.
Sa vrha kakva brda i preko valovite ravnice pod njim na zapadu beskonačan vidik, pa u
silnoj daljini nejasna tmuša što sjeća na more i neizmjerne prostore. - Ovo je ona ista
slana voda koja i u Kalifornijskom zaljevu - pomislim kad smo ljetos s Majevice gledali
daleko svjetlucanje mora kroz sunčani žar. No sada već nisam bio u prostoru što mi
raznosi misli, već u kraju što ga sanjah u srcu i prije no što ga vidjeh, i sada je postajalo
zbiljom što je prije bilo samo nejasna slutnja. A i momci što su išli sa mnom, činili mi se
viši, dostojniji, jer bijahu domaći u tim brdima, a meni bi trebalo spremati se još dosta da
postanem onaki. I sve što smo išli dublje u šumu, kao da se dizala neka težina s mene i
oklop gvozdeni što me sape u svijetu, pa sam osjetio kako postajem opet ono što mi se
činilo da sam bio nekad - još prije svoga djetinjstva.
Busove Staje rekoše mi da su još daleko, ali već bijasmo u njihovu okrugu i na svakom
koraku budila mi se u duši sve veća radost. Ona je bila isto što i osjećanje žara prve mladosti,
ali je nisam mogao osjetiti ovako jasno prije nego što sam otresao sve što se prilijepilo
za me u primorskim varošima i u kršu što ga je slani morski zadah stvorio.
Spuštajući se kroz te duboke, šumovite klance, pomalo su mi se mijenjale misli, osjećaji,
pa i sam govor, baš kao što se i nehote promijeni obično vladanje kad se prekorači crkveni
prag. Kad smo došli na Mali Halan gdje se uvala suzila najviše pa odjedanput razmakla
svoja krila, ugledah pred sobom duboku dolinu punu bjelkaste magle obasjane
mjesečinom. A iz nje se dizala, upravo pred nama Vještića gora kao zid i crna: jedna od
bezbrojnih dolina i planina po kojima stanuje jezgra naroda živeći slično kao što se živi u
manastiru sv. Đurđa.
Taj je vidik bio također prostran, ali nije rasipao moju snagu i misli neizmjernim i zagonetnim
površinama, već mi donosio srcu novu silu okruženu odasvud da se ne raspe.
Da, ovaj kraj imao je čudnu silu, ali silu što još spava i snagu daje samo onome koji je
ondje traži!
Podno Malog Halana, među vrhovima bukava i jela, bljesnula bi kadikad svjetlost i opet
iščezla, tako da nisam pravo znao je li ono i bila prava svjetlost ili mi je sinulo u samim
zjenicama. Ta meni se još od ljetos priviđalo koješta što je sličilo više snu nego zbilji, jer
sve što je u životu lijepo, čini se kao san.
100