Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Samo pogledaj, ili si ćorav!
Uistinu dva kršna momka vukla nekakvu curu livadicom, a treći išao za njima. Sva trojica
bijahu oružani, no ipak gledali i tamo i amo da li ih ko vidi... Bit će da nas opaziše, te
jedan od njih izmetnu kuburu pašnjaču, no Ile se i ne maknu gledajući da li je to uistinu
manastirska cura.
Istom nešto kasnije očusmo i pucanj iz druge puške, a i zvižduk olova daleko povrh nas.
- Šta je ovo, Ile? Radi čega stojimo? Ili ne vidiš da ćemo izginuti! - poviknem, a kočijaš
lagano poveze i reče:
- Ne bojte se, gospodaru. To samo kažu: »Što vidio ne vidio, a što čuo ne čuo!« Poznadoše
konje manastira svetog Vasilija, pa se ne brini!
Učini mi se da je k nama, iz šume, dopro ženski vrisak, ali u grmljavini i cviljenju vjetra
nisam mogao reći jesam li uistinu čuo vapaj iz djevojačkih prsiju. Konji su, čekajući,
nešto odahnuli te koračali hitrije, a i gromovi udarahu sve bliže i sve češće kao da bi
htjeli rascijepati visoke jele i prodrmati klisure.
Iako još nije bilo vrijeme sunčanome zalazu, radi tmurnih oblačina u tome klancu bio već
sumrak. Put nam rasvjetljavala sve češća sjevatanja nečujnih munja, a od svakog blijeska
i svakog groma konji bi se trgli i zastrigli ušima.
- Nije daleko Jankova spilja - reče Ile - pa može biti da u nju prispijemo još prije nego
oblaci proliju vodu.
Uistinu, iza par stotina koračaja, Ile zaveže s puta na ledinu. Ispregnu konje i na vrat im
objesi zobnice, a sebi preko ramena bisage. Povede ih strmim puteljkom negdje u mračnu
šumu, a ja za njim. Sva sreća da je Ile ponio sobom i fenjer, te i na njegovu treptavom
plamičku vidio sam prostranu spilju s polomljenim mosurima koji nisu svijetlili bjelinom
jer bijahu počađali. Opazim i nekoliko ognjišta s hrpama ugljena, pepela i oglodanih
kostiju: sve ostaci nekadanjih vatara i obroka čobanskih, a može biti da je pećina služila i
kao hajdučko zaklonište.
Malo poslije nego uđosmo, žestoko no muklo zatutnji, vjetar oštro zafijuče na vratima
pećine i gromovi zapucaju kao da se nebo ruši. Odmah zatim poče lijevati na zemlju
silna voda, ni u kapima ni mlazovima, već kao da rijeke s neba padaju. Onda zaurlikaše
divlji potoci, kotrljajući s brda kamenje, te se njihova orljava slijevaše s tutnjavom, praskanjem
gromova, jekom među brdima, pljuskom kiše i oštrim zavijanjem vjetra kroz
šumu. Hvatao me i strah i radost što nam taj urnebes ne može škoditi, i samo nam trebala
vatra. Ali u pećini ne bijaše drva ni kod nas palila, te smo šćućureni slušali grohot
ljetne oluje u planinama.
- Bože veliki, kako je sve ovdje snažno! - pomislim. - Ne samo munje, voda i zvijeri, već i
čeljad! I u tišini manastira krepki ljudi više se bave rvanjem, bacanjem kamena i gađanjem
u nišan nego molitvom i postom. Njihovo je evanđelje narodna pjesma uz grohot
pušaka i topot čilih konja!
Već je nastala i prava noć, a bjesnilo napolju nije se utišalo. Čim bi povirili na vrata spilje,
zalio bi nas jaki pljusak i prožela studen od snažnog vjetra s planine. Konji su ipak mirno
žvakali, pa i mi povadismo ostatke ručka: nešto pečenja, kruha i vina, te stadosmo blagovati
u suhu i toplini.
Fenjer je još dugo svijetlio, no treptao sve češće i napokon se utrnuo. Bit će da mu je ponestalo
ulja. Nismo ništa progovorili, već jedino slušasmo lomnjavu oko pećine, a onda
polijegasmo na tvrdu zemlju da bismo zaspali. Jedino se Ili potužim kako naša duga i
naporna vožnja bijaše uzalud, pa neću vidjeti kupanje u jezeru ni preskakanje vatre golih
momaka i cura.
190