Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Što?... Ili misliš da ja - započe David, ali nije dogovorio jer ga Đemo velikim i snažnim
rukama pograbi oko pasa, baci ga sebi preko ramena i stade trčati.
Bježeći oču kako sa žandara najprije pade puška, a zatim iz korica sablja, i time osokoljen
potrča još brže. A David se ne micaše kao da se od nenadanog napada onesvijestio, no
odjednom poče Đemu udarati šakama u leđa i nogama u trbuh, ali on kao da i ne osjeti
jer su prelazili baš ispod strašne glavice. Onako prignut ispod živog tereta nije vidio
ništa do ceste pred sobom, ali zato u njemu uz strah bilo i nešto veselja, jer mu se činilo
da je na njemu neprobojni štit koji ga brani od obješenih što se povukodlačiše.
Istom kad je brežuljak ostao daleko za njima, Đemo, jako zadihan i znojan, spusti žandara
na zemlju i reče:
- A sada hajde sa mnom u kuću da se okrijepimo!
David gledaše začuđeno kao da ne razumije šta se to dogodilo, a onda viknu:
- Javno nasilje... pa još na žandaru u službi! Paragraf... paragraf... Osam godina teške
tamnice!
- Čuješ, Davide, ne prijeti jer si sada moj! Ti si bez oružja, a ja... evo vidiš!... Niko neće
znati ko te je ubio!
Žandar zadršće, ali ne toliko što se je prestrašio Đemine prijetnje nego što se sjeti da je
izgubio pušku i sablju. Tada mu padahu na um paragrafi iz žandarskog reglemana, te
reče meko:
- Pusti me da nađem svoje oružje, pa nek ti je prosto!
Kiša još uvijek lila i s njihovih kabanica curila voda, a negdje daleko tutnjilo kao da obojici
prijeti radi onoga što učiniše.
- Ne boj se, naći ćemo, jer ovim putem neće do sjutra nitko, a ja ću s tobom natrag u Oblaj.
David se umiri, pristade, i domalo su u Đeminu podrumu gutali suho meso s pogačom i
pili »hrvaštinu« kao vodu; govorili posve malo i samo od zadovoljstva hakali poput ljudi
što se naslađuju iza teško obavljena posla.
Istom onda kad su se vraćali, također po pomrčini i kiši, zavedoše življi razgovor. I jedan
i drugi bijahu malko nakresani te hodili brzo ali neravno. Đemo je nosio ispod lijeve ruke
kovčežić, a preko desnog ramena veliku buraču s »hrvaštinom«.
- Kaži mi pravo zašto si išao kući, a sada se opet vraćaš u Oblaj - zapita David.
- Pa evo vidiš: nosim Petrici kovčežić jer hoće da ga ima još večeras.
- Dobro, ali zašto si htio da s tobom idem i ja? Da te je zaboljelo, ne bi me mogao trčeći
nositi preko ramena kao jagnje!
Đemo ne odgovori, već samo uzdahnu ne znajući što bi rekao.
- Slušaj! Meni se čini da je tebe strah proći sam ispod one glavice!... Je l' tako? - upita ga
iznova David.
- Muči, ne kazuj nikome, tako ti Boga! - moljaše Đemo skrušeno kao još nikad u životu! -
Ne kazuj, pak ću i ja šutjeti: niko neće znati da sam te nosio ni da si izgubio oružje.
- Dobro, šutjet ćemo oba, ali bih želio znati čega se toliko bojiš?
- Pa ko se ovuda ne boji proći? Protiv sablasti i vukodlaka ne pomaže snaga, ni puška, ni
nož!
- Čuo sam pripovijedati, ali svega toga nema. Ja sam u školi čuo: i pop i učitelj i sva pametna
gospoda u gradu tako vele.
160