Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
glasovi živih stvorova dopirali k njemu. Pjevalo je nekoliko slavuja, ćukala jejina, a podno
breščića u lokvi kreketale žabe. Tik njega najviše žamorilo nekoliko trepetljika, što su i
po noći iskrile tisućama svojih listova, s jedne strane tamnozelenih, a s druge sjajnih
poput uglađena čelika. Svi ti glasovi stapahu se u jedno sa šûmom dalekog vodopada, i
Jugović se čudio kako i pored tako različnih zvukova nije bilo nesklada, baš kao što je
osjećao samo jedan miris. To ne bijaše ni zadah vlažne šume, ni onaj s livada, pa ni divljih
ruža koje se rascvale na okrajcima: tako miriše samo topla, ljetna noć. Čudio se i tome
kako je mogao čamiti u sparnoj izbi te da je sva ova ljepota postojala bez njega.
Htjede poslije duga niza ljetâ uživati što dulje ono čega se prije tuđio, pa legne u nisku
travicu i pogleda u nebo. Učini mu se da prvi put vidje toliku nedostižnu ljepotu, i pritaji
disanje kao strahujući da mu ne iščezne poput sna.
I ono malo što nekad znadijaše o astronomiji, posve je zaboravio. Niti je znao kako zviježđa
imenuju naučenjaci, ni kako narod. Sjećao se jedino da je Plejada hrpa od sedam
lijepih zvjezdica pa ih stade na nebu tražiti, ali i poslije dugo vremena uzalud. No sada i
nije vele mario da ih nađe kraj tolikog broja golemih zvijezda što su nad njim blistale.
... Eno jedne od najvećih što ih je mogao s toga mjesta dosegnuti okom. Regbi da se čas
bliži, a čas dâlji, no vazda golema, lijepa, i po njezinu bijelom sjaju očito se vidjelo da je
to pravo sunce, samo, valjda, od našega mnogo veće. Bog zna koliko se nevidljivih planeta
oko njega vrti i kako se živi na njima?... Pa eno i crvenog sunca!... žućkastog!... pa
onoga, što baca na modro!... Zelenog!... pa eno i blistavog, koje se trenutkom mijenja i
sijeva kao gorostasni alem!... Pa eno još jednog... i još jednog!... isto takova, a onamo
imade blagih kao svjetlo ivanjske krijesnice.
Gleda Jugović, gleda, pa se ne može dosta načuditi onoj ljepoti... Sve gleda i poče sjećati
se što je nekad učio o tome visokom i beskrajnom nebu... Pa koliko su velika i daleka ova
sunca? Zemaljske su mjere nemoćne izreći one daljine, pa astronomi kažu: - Do te zvijezde
ima toliko i toliko nebeskih metara ili toliko godina svjetla. - A preko cijelog neba
iskrila Kumova slama ili Mliječni put i do njeg je još dalje... Gdjegdje bjelasale i Svemirske
maglice i kažu da su to sve sama sunca ili da tamo nastaju novi svjetovi! Ove se daljine
već ne dadu mjeriti ni godinama svjetla, a sve se to vrti i juri, brzinom munje, iz
vječnosti u vječnost! - A ipak mora nešto biti još mnogo dalje i od Svemirskih maglica! -
pomisli Jugović i zatvori oči. Nije mogao u ovaj časak dulje podnijeti svjetlila na nebu
niti svoju misao...
Odmah začuje i šum vodopada, ćukanje jejine i kreketanje žaba, no, začudo, glasovi noći
ne bijahu mu sićušni prema beskrajnosti neba. Sve to činilo mu se važno i vječno, sve
jedna cjelina, koja nema početka niti će ikada nestati, a, što je glavno, tu je ljepota bez
mržnje, osvete, zavisti i laži.
Zato učiniše mu se neznatne i smiješne sve dosadanje misli, brige, i to ne samo o tuđoj,
već i o svojoj čeljadi: - Kako sam mogao vjerovati da sam ja i moja porodica središte
svega što postoji? Zašto sam se jadio kad se Marija udala? Zašto sam toliko ronio u jedne
te iste knjige i uzdisao od sitnih briga za ženu i djecu?... i prisluškivao brbljarije varoške
kao nepismena baba?
Što je više mislio o porodici, žalost radi toga što je kod njega nema, iščezavala pred veličinom
i ljepotom zvjezdanoga neba te mirisa šume, livada i buke bijelog vodopada... Ta
već davno Plejada ne bijaše sasvim njegova! Čim je počela rađati djecu, Olga poče da živi
za tu sitnež, i duša joj se od njega stala tuđiti. A tako isto bijaše i s djecom. Sve do šeste
godine bijahu njegova: on ih je svom dušom ljubio, i ona se privijala uz njega, a tada ih
prozva svojim zvjezdicama. No dođe vrijeme kad pođoše u školu i kad mu ih oteše: i
njegovoj očinskoj vlasti i njegovoj ljubavi. Nije mogao da im zapovijeda, jer mu ih pris-
195