Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Od sviju žandara i rondara jedino se nešto bojali toga Ličanina, doduše malena i vitka,
no brzonoga, koji bi hvatao i prijavljivao momke radi najmanjeg prekršaja, a ne plašio se
ni vukodlaka. Sad Đemo, od samog straha, zaželi da bi ga susreo: makar i njega kad već
nikoga domaćeg neće vidjeti na putu koji opusti noć.
Pregazi prvi i drugi mostić, posluša bučanje vode i zvižduk vjetra sve gledajući preda se,
ali ne mogavši dalje izdržati, stane. Ustoboči se na cesti i pogleda k breščiću s divljim
kruškama, pa istom tada oču kako ondje zavija i škripi kao da kosturi zubima škrguću i
taru suhim rebrima jedan o drugog. Pričini mu se i to da su se ogranci krušaka s trakastim
oblacima spojili, da ga opkoljavaju, k sebi privlače i zovu da se objesi.
Gledajući i slušajući sve to, neki čudan val od brzih mravi uzleti mu hrptenjačom od
krstiju do mozga: noge i ruke klecnuše mu, te postade nemoćan da hoda, da zove i da
misli. Jedino je znao da se ne smije vrnuti i da mora donijeti kovčežić: inače bi se zauvijek
osramotio, i Petrica ga ne bi više voljela.
Stajao je tako ispruženih ruku i zgrčenih prstiju poput zvijeri što čeka smrt. A istog časa
zakri oblak sve nebo, preko breščića zahuja jugovina i sasu mu u oči pregršt kapljica, te
Đemo pomisli da je obnevidio. No kada zastade navala vjetra i kiše, Đemo progleda i tik
uza se vidje slabašnu svjetlost: uzdrhta, premrije više nego da je pred njim buknuo najgolemiji
plamen... Sad se iza toga malenog žiška poče micati nešto crno, pa poče rasti i
rasti uvis tako strašno da se Đemo nije više ni bojao jer osjeti da je konac svemu i jer se
njegovo tijelo bijaše posve okamenilo.
Onda, iz te crne sablasti, naglo se pojavi i druga mnogo jača svjetlost... cio plamen: on
ugleda živa čovjeka s kratkom lulicom u zubima i s malim fenjerom u ruci kako se diže
iz svoga zakloništa.
Đemi odmah žilama zastruja krv, srknu svjež uzduh pa osjeti u sebi toliko radosti i snage
da mu se činilo kako nikada prije ne bijaše ni srčaniji ni jači. Od veselja htjede zagrliti
toga neznanog čovjeka, no ovaj se, dižući fenjer uvis prodera:
- Halt!... Kud ćeš u ovo doba?
Đemo pogleda bolje i prepoznade žandara Davida.
- Po nikakvu zlu... evo idem kući! - odgovori veselo.
- To si ti, Đemo!... Od Petrice, a?...
- Jest!... Nego te molim da me otpratiš do kuće jer me nešto zaboljelo pa se bojim ostati
gdje na putu.
- Može biti da i jest?
- Boga mi! Svijest mi se vrti...
- Bit će, ali ja ne mogu natrag s tobom. Od juče sam u patroli te sam jako umoran, a sad
moram dalje, tamo preko Oblaja: naprijed, a ne natrag!
- Ali... kad te molim!
- Zaludu... molio ili ne molio!
- Dakle nećeš?
- I ne mogu i neću!
Đemo pogleda naprijed gdje je na brežuljku među divljim kruškama stenjalo i uzdisalo,
te i u pomrčini razabra nekakve prikaze što vise i prema cesti pružaju duge krakove.
Sjeti se i obećanja da će kovčežić odmah donijeti i da je to kušanje njegove srčanosti, pa
se razjari na sama sebe i na žandara:
- Hoćeš i na silu! - zareža kroz stisnute zube i približi se na korak Davidu.
159