Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Mislili smo različito o Beni i već započesmo prepirku kadli začusmo daleko, dolje kod
prijelaza, jedva razumljivu pjesmu. Nadali smo se Talijanima iz manastira i čekasmo ih
na večeru te stadosmo prisluškivati.
Dolazili sve bliže, pa sada začusmo jasno i riječi neke lijepe ljubavne pjesme. Trgosmo se
od radosti jer je to pjevala Nina, slikarova kćerka, u koju smo obojica bili ponešto zaljubljeni.
A kako je čudno treptala njezina talijanska melodija, one svijetle noći, uz Cetinu i na
domaku bosanskih šumovitih planina kojima su još ječali hici iz kubura i pjesma o Rašici
harambaši!
Nina je sve radila kao dijete, i baš smo zato slobodnije s njom drugovali kao i ona s nama,
i prijekora ne čusmo ni onda kad bismo ga zaslužili. Ne toliko da se koješta uzimalo
kao djetinjarija zbog godina njezinih jer joj je šesnaesta prošla, već radi toga što je, iako
ne po stasu a ono po svemu drugomu, bila kao da joj je istom dvanaesta.
Čim nas poznade, zatrčala se k nama: pružila jednu ruku meni a drugu Petru, pa stala
brzo izgovarati naše riječi što ih je naučila od posljednjeg sastanka.
A tako je bilo svaki put.
- Maška, srečja, semlja, lijubav, neću, usta, ne mogu doći! - govorila ona radosno, znajući,
koliko nas to veseli, a ja sam je gledao zaljubljeno, jedva se ustežući, da je ne zagrlim.
Bila visoka, vitka i lagana kao leptir, tamnoputna i žarkih očiju. Vrat, ruke i pas tanki,
tanki, no ipak sve zaobljeno, živo a duge trepavice, nasmiješena usta i tamne pramove
vidio sam i u sumraku. Bit će stoga, što mi je ovo na njoj bilo najdraže.
Znali smo da će ostati u manastiru samo do jeseni, pa su nam se, baš zato, ovi sastanci
činili još ljepši.
Muškarci, Talijani, znali su hrvatski prilično jer su više godina bili zaposleni po Dalmaciji,
no ženske jedva koju riječ. A Nina, kao najmlađa, istom počela učiti, pa je govorila
kojekako, i to više radi zabave nego što joj trebalo. Tada mi se činjaše da ona samo zbog
mene uči naš jezik, i ono što nauči radosno kazuje, pa sam joj bio zahvalan od svega srca.
Majstora bilo u svemu četvorica, a ženskih troje i zamalo se okupismo u jednu družinu.
Muškarci, lijepi crnomanjasti ljudi, još dosta mladi osim najstarijega, slikara, već sijeda
no krepka čovjeka, s pramenom smeđe brade ispod donje usnice. Najviše sam se čudio
što su uvijek bili neobično radosni i zadovoljni svačim, a onda što su se oblačili kao prava
gospoda. Viđao sam ih i kod rada u zakrpljenoj odori, zamazane bojama i vapnom, ali
na šetnji ne bih više rekao da su to oni isti ljudi.
Stadosmo malo kao neodlučni šta da najprije učinimo, no uto mjesec ispuni svojom tananom
svjetlošću meku dolinu. Postade tako sjajno da smo jedno drugom razabrali i
najsitnije crte lica, i stadosmo se gledati sa smiješkom i ljubavlju kao da nas je ona blaga
svjetlost povezala nevidljivim nitima. I samo oštro, mrko lice Petra Bakote postalo je
dobrodušno i umiljato.
Nina je te večeri obukla modru, laganu haljinicu s mornarskom jakom i na mjesečini
kovna sjaja. Prema takvom ruhu, pa crnim obrvama i uvojcima njezino lice činilo se
bijelo i svježe kao mramor. Tome se začudih jer ona bijaše uistinu tamne puti.
- Jesi li to ti? - zapitam je zadivljen, ali me nije razumjela. A to mi je i bilo drago jer sam
se prestrašio ovoga intimnog usklika koji mi se i nehote izvio iz razdragane duše.
Ljepotica je bila i tetka njezina, materina sestra Ada. Bila već dozrela djevojka, i meni se
činila spravna na ljubav: puna snage i vatre što omamljuje, i ja sam se, donekle, bojao nje.
Žarki joj i oštri pogledi, visoka zaobljena prsa te svijest o vlastitoj snazi i ljepoti učiniše
89