Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- A što si ti ovdje? - viknem i ja zadivljen njegovim licem, ozbiljnim i mrkim.
- Ah, gospodine, vi ste to! Sreća, baš prava sreća da se namjeriste ovdje. Što mi je drago
da ste došli! - reče Bena s iskrenim veseljem. Pa okrećući se k Danilu i Rakijašu:
- A vi, momci, pođite naprijed, jer imam gospodinu kazati nešto! - reče.
Moji me pratioci ostaviše:
- Pokazat će vam, gospodine, u bočici svoje baje! - govorahu kroz smijeh.
- Dakle, što si ti ovdje i što mi imaš reći? - upitam.
- Čuvam kćer i gospodina... Neki momci odavle prijete da će ga ubiti!
Crna i nejasna slutnja sjeknu mi dušom, i zatrnuh.
- A koja je tvoja kći?
- Stanojka, gospodine... Vaš se prijatelj zaljubio u nju pa hoće da je uzme za ženu. Dolazi
amo malone svaku večer ali su naši momci na nj strašno kivni. »Ubit ćemo ga, vele. A i
cure su joj zavidne: »Kmetica manastirska, pa za onakog gospodina«, vele!
Ćutao sam kao sjena, samo mi je šumilo u glavi kao da je nesvijest.
- Vi ste mu prijatelj, i kad vas vide skupa, neće smjeti Baš mi je drago što ste došli!
- A je li on i večeras ovdje?
- Dakako, eno ga sa Stanojkom. Sjede i razgovaraju se kod kukuruzane. Odora mu kao i
na našim momcima, samo ljepša: čini se pravi hajduk, a sa žandarima njemački govori,
baš je smiješno! - reče Bena i zadovoljno se nasmija.
U meni uskipi.
- Pa neka ga ubiju! - viknem gotovo plačnim glasom zapanjenu čovjeku i stanem se brzo
vraćati istim putem i ne znajući što činirn. Osjećao sam samo strašno bjesnilo u sebi i
stid, golemi stid.
Uz prvi brijeg moji me drugovi stigoše.
- Natrag! Ne idite za mnom! - viknem na njih hrapavim glasom.
Oni ustuknuše začuđeni, a ja potečem još brže.
Ne znam jesam li kasnije išao istim putem ili kojim drugim, ali sam morao ići jako brzo
jer sam već u prvu zoru bio na Pojilima.
Nije me razvedrila ni danja svjetlost ni jutarnja svježina a zajedno s prvim žarkim zrakama
padoše na me umor i neki mukli očaj te osjetih u tijelu pravi fizički bol kao da me
teška nemoć snašla. Na veliko čudo krčmarevo popih punu čašu rakije i zavukoh se u
daščaru.
Golema mržnja kipjela je u meni i stanem smišljati svakovrsne osvete ne samo protiv
Petra već i protiv Stanojke i Ade, i Nine i Bene, protiv svih koji su nas poznavali. Htio
sam učiniti nešto strašno, pa da im svima nešto pokažem, ali ne mogoh ništa ni misliti,
već sam ležao nemoćan, očajan, i bunovan drijemež ne htjede se nikako pretvoriti u pravi
san.
U daščari bilo je jako sparno, ali nisam imao ni toliko snage da se dignem i potražim
svježijeg hlada, i tako sam se kinjio cio dan uzalud čekajući da zaspim. No pred samu
večer, kad je ponešto zahladilo i kad mi se činilo kako do sna nije ipak daleko, začujem u
krčmi jake usklike i graju mnoge čeljadi.
Malo zatim zakuca neko na vratima silno. Bio je to Solan:
- Dignite se, gospodine, dogodilo se zlo!
- Što? - upitam, a ruke mi i čelo ohladniše.
102