Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Bio je lijep i prikladan momak, a govorio nekako milo, ljupko, i onakvog govora Petrica
još ni od koga ne ču.
Od tada bivao joj Jurica sve draži, a osobito kad je čula kako ga svi hvale pa kako se
djevojke razgovaraju o njegovoj bijeloj kućici sa prozorima od stakla, među jorgovanom i
drugim cvijećem.
Premda te večeri ne bijaše kakva prošnja, izmetne Tane na pragu pušku i nešto zavikne,
pa se vidjelo da je i on i pratnja mu nešto vinetna, kao što Zagorci vele napitim ljudima.
Samo je Jurica bio sasvim trijezan i, smiješeći se ljubazno, pruži Petrici ruku da je tako
pozdravi po gradsku.
Orlić je govorio Petrici, pak staroj Mariji i dječacima neke ljubezne i njima nerazumljive
riječi, tim više što su Tane i njegovi ljudi tako bučili i vikali da se ništa nije čulo.
- Iznesi... donesi... pripravi! - ponavljao Tane gromko sestri, a Đuro Preočanin, Marko
Lujak i Jovo Kujundžić, sve stari njegovi ortaci, već stali pjevati i poskakivati oko ognjišta.
- Stâne i vi, djeco, evo vam novog prijatelja dovedoh! - vikaše Tane. - A njih se dvoje i bez
nas, lopovi, već upoznaše. Eh! pa što si se tako nakitila, mala, a? Što si u nj tako zaškiljila,
a? - šalio se ujak Tane, iako je Petrica gledala negdje u kut i nastojala da bude u sjeni.
A uto postaviše sred kuće golemu, okruglu siniju i na nju pometaše sve što se u kući
pripravilo, i još više od onih stvari što ih je Tane kradimice poslao još u prvi sumrak.
Dok su oni večerali i pili, Petrica držala baklju više njih krešući je i okrećući da bolje gori.
Držala je i okresivala ponosno i mirno, jer tada ne bijahu ni u najbogatijim kućama toga
kraja kakve druge svjetiljke u običaju.
Dok se jelo, počeo razgovor bivati sve tiši, pa se mogao razumjeti i Juričin mirni govor
koji su sada pomnjivo slušali, ali mu odgovarao malo tko. Bile mu besjede preveć pametne
i ozbiljne za ovu priliku, a osim toga, smućivalo ih što je Orlić najednom svima, pa i
Petričinoj braći, stao govoriti vi. Ipak, pomisliše da tako mora biti, jer ne bijahu na baš
običnom sastanku te što je Orlić uvijek dosad i u svakoj prilici činio kako treba.
- Ove će se jeseni u našoj parohiji oženiti barem dvadeset momaka, samo što ja znam
reče Lujak.
A Jurica Orlić zaklima glavom i primijeti:
- Sve je to lijepo, samo kad bi ti momci dobro promislili prije nego se ožene. Raditi ni
štedjeti neće, a hoće da imaju ženu i djecu, pa siromaštvo gotovo.
- Pij, Boga ti, što uvijek mudruješ! - reče Đuro i nalije mu čašu, jer ovo bijaše već četvrti
put što je Orlić govorio slične stvari.
- Pijmo... Pa dok je glava, bit će i kapa - reče i Jovo te gurne Juricu nogom.
- Pijem ja, koliko mi je dosta... no tko hoće da se ženi, neka se prije dobro pripravi!
- Pa se ljudi i priprave u nas, Stanko Bogovac ima za pir junicu, dvoje prasadi, četiri ovna,
a za vino kako Bog dâ. A on još i nije od bogatijih težaka.
- Eto, baš je to ono što ja kažem. Ako što i imaju, potroše za pir i još se uduže, a onda se
više ne omrse po svu godinu.
- A što bi ti htio! Nije svaki dan ni pir ni Božić. Božić je Božić, a kad je pir, treba pirovati!
Tako je uvijek u nas bilo.
Petrica se samo smiješila njihovu naklapanju, i vidjelo se kako i ne misli na ono što govore.
Tane je mučeći kopkao po luli kao da ne zna kome bi povladio, no stara Marija neprestano
uzdisala i potvrđivala Jurici glavom.
115