Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Vašega su druga, Petra Bakotu, ubili noćas. Sanijeli ga ljudi u manastir mrtva.
- Što?... Ubili?
- Isprobadali ga nožima tamo kod Busovih Staja, a sve zbog one mulice i ludog Bene!
Dignem se i ne zapitam dalje.
Malo-pomalo odlazili vičući svi k manastirskom prijevozu. Bez misli, bez volje i gotovo
bez svijesti išao sam i ja tamo brzim i nestalnim korakom.
Na prijevozu, tihom rijekom i u sjeni gustog vrblja, vukle se tamo-amo ribarske lađice i
prevažale seljake, a na drugoj strani stajala velika grupa čeljadi postavljene uokrug.
Nije još umro, živ je; u varoš ga nose ljekaru - reče mi lađar.
Prevezem se i ja tamo i pristanem k njima. Vijećali su kako da ga u onako malim lađicama
prevezu.
U krugu čeljadi na livadi bijelila se nosiljka, i prvo što sam opazio bilo je kako su se Nina
i Ada nagnule nad blijedo Petrovo lice; jedna mu držala krvavu maramu na ustima, a
druga sušila i hladila čelo. Naokolo stajahu, jedno uz drugo zbijeni, seljaci, seljanke, dva
kaluđera i Talijani; no kad su opazili mene, razmakoše se na jednom mjestu da me propuste.
Koračim bliže, no iza prva tri - četiri koraka opazim kraj sebe Stanojku uz Benu gdje stoji
i nepomično, natečenih očiju, gleda uprto u nosiljku.
Kad me opazi, trgnu se, i odmah začuh njezin reski glas:
- A vi ste ga ostavili i utekli! Petorica su navalila na njega sáma no on je trojicu obalio, a
dva su mu pobjegla!
Sledenih se od njezinih studenih, suhih riječi, i kad htjedoh koraknuti dalje, zaustavi me i
Bena:
- Duboke rane od noža na prsima i leđima teško zacijele, gospodine - reče mirno, no
pogleda me tako kao da ih ja zadadoh Petru.
Pristupim k nosiljci i prignem se na livadu.
Svi su okolo nešto šuškali i govorili, i činilo mi se da čekaju što ću učiniti. Petar me gledao
zažagrenim, upaljenim očima, ali nisam mogao razabrati da li me je poznao.
- Zašto još čekate ovdje? - upitam Adu, ali se ona ne mače i ne odgovori, već je svejednako
nepomično gledala u Petrovo lice.
- Čekamo da Rakijaš i Danilo dovezu veću lađu od mlina i sijeno - odgovori mi neka
mlada ženica više nas, otegnuto i plačno.
- Kako mu je?... Može li govoriti, Nina?
Ali i ona kao da ne čuje moje pitanje, već primaknu svoje lijepo djetinje lice k Petrovoj
glavi i šapnu:
- Hoćete li se napiti?
Bakota pokuša da je pogleda i, lagano obrćući glavu, nasmiješi se jedva vidljivo na nju, a
ona ustrepta radosno.
Gorak, nemio očaj zali mi srce: htio sam mrziti: ali osjetih da ih volim sve, da želim njihovu
ljubav i da sam žedan milovanja kao dijete. Volio sam onaj čas i Petra i želio da mu
pomognem, ali ipak nisam mogao duže ostati ondje: bio sam suvišan, i bolni osjećaj
nemoći, prevarenih nada i zgnječena ponosa tjeraše me žurno odatle.
- Vi idete?... I nećete ništa reći Petru?... On će umrijeti! - viknu mi Ada.
103