Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Đerdan
I.
Bilo je popodne, uoči sv. Petra i Pavla. Sila čeljadi prolazilo velikim putem na sjutrašnji
sajam u grad. Išao taj svijet umoran, zamišljen, i kolima i jašući i pješke ili tjerajući pred
sobom krdo različite stoke, a svi računali kako bi se mogli što bolje okoristiti.
S jedne i druge strane tomu velikom putu izmjenjivale se stara i mlada šuma dôcima
punim gusta i već zrela žitnog klasja, a samo gdjegdje bilo i visokih stabljika kukuruza ili
sijerka, uz koje se penjali cvjetni mlazovi graha kao da ga posadiše samo za ukras. I u
blizini takova mjesta zasinula bi gdjegdje pod sjajnim zracima voda kao da se među
tamnu zelen sakrilo kakvo malahno, mlado sunce.
Ne bijaše čeljadeta koje prolazeći ne bi u čudu zastalo da pogleda na desnu stranu velikog
puta u žuti dolac teškog pšeničnog klasja, koji se izdaleka viđao kao marama gusto
vezena ugašenim zlatom i obrubljena zelenom svilom. Samo gdjegdje, medu pognutim
žutim vlaćem i mladom šumom, plavila se zob; a sve je to bujno rašće bilo nedavno umiveno
ljetnom kišom i gizdalo se veselo svojom ljepotom i snagom.
Zagorci bi uz taj dolac, što se hvalio suncu, zastali tek malo i opet mirno koračali velikim
putem; no Primorci bi se ustavljali dugo i klimali više puta u čudu prije, nego što bi se
uputili dalje.
A čudili se tome, što je preko doca, kroz pšenicu, skakao pomamno mlad, bio ždrijebac, s
visokim turskim sedlom na leđima. Crvena, srebrom vezena baja na sapima žarila se
prema snježnoj dlaci obijesna ata, i dva visoka lovačka pseta igrala se s njime šušteći
zrelim klasjem što je pod kopitima prštalo.
Kad bi se bijelac dao kroz žito u najveći trk, psi bi ga prestigli i pred zadahtanim njegovim
nozdrvama lajali žestoko. A on bi se tada ustao, podigao jednu prednju nogu kao da
će kopitom koga od njih po glavi, a onda se dao u bijeg na drugu stranu.
No prolaznici se još više čudili djevojčici pod grmljem i nedaleko puta, što je smiješeći se
kadikad pogledala onu obijesnu igru, i što se po svemu opažalo da je ono bio njezin
dolac.
Preko ruke je natakla petlju uzice za koje je bila vezana krupna, šarena krava, i plela
nekakav obojak. Kako je krava ledinom gazila tražeći obilatije paše, tako je i djevojka
koračala za njom. No kad životinja pruži gubicu prema zobi, trgla bi uzicom i odvratila
joj snažno glavu na drugu stranu. I svaki put, kad bi ždrijebac ržući zagrabio žitom,
poviknula bi zvonko kao da mu u šali prijeti:
- Na, mali na!
Pak bi dodala smiješeći se:
- Vuci te izjeli! - ili - Crko ti, da Bog dâ! - a sve se trese od neke dragosti.
106