Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Eh, pa dobro, a kako ćemo to?
Onda sjedoše pod grm da se dogovore, ali se prije obazreše oko sebe posvuda.
Podnevno sunce obasjavalo ih padajući strmo kroz ogranke šume, a oni se dogovorili
držeći se za ruke i licima blizu jedno drugoga. Ali se nijesu ljubili kao što činjahu prije,
jer su to za njih bili veliki časovi, već samo šaptahu gledajući se pouzdano u oči.
Ugovoriše kako će se odmah iza večere sastati više kuće kod starog prsta, gdje će Petrica
donijeti novac, a po podne će od starog Zele izmamiti svrdlić na okretaljku, pa i trupac
drveni na kojem se đerdani vrte. Odatle će brzo pobjeći u pudarsku kolibu među vinograde,
i đerdan će do zore biti gotov!
- Tada ga neće Jurica!
- Tada ga neće Tane - kliktahu radosno i malo što ne zapjevaše.
- A čoju... i konac... i iglu - pitao Boško strepeći od radosna nemira.
- I čoja... i konac... i igla... sve je već na mjestu! - udaraše Petrica svojim malenim dlanom
i nadoda:
- Samo da ne okasnimo... ili da nas ne uhvate... A što misliš ti?
- Samo dođi...! - reče Boško i već htjede da je pritegne k sebi. Ali kad je opazio kako već
dršće, poboja se da je ne preplaši još jače, pusti je i šapne:
- A ti sad hajde, da nas tkogod ne vidi!
Jesensko se popodne oteglo vrlo dugo, no lagani oblaci kao da htjedoše uskoriti večer i
tako prikratiti nemirno očekivanje te lude djece. Nijesu ni mislili pravo o tome što čine, a
Petrica već ne znadijaše koga većma ljubi: Juricu ili Boška. Ćutjela je jedino da među
njom i svagdašnjim joj iz djetinjstva drugom nema onake pregrade kakvu osjećaše među
Juricom i sobom, sve kad i sami bjehu. Mislila je onog dana samo o tome kako da spase
đerdan, a Boško na to, da će biti samo njih dvoje u pudarskoj kolibi.
No makar koliko dugo ono popodne bilo, ipak je došla večer, tamna, bez mjeseca i zvijezda.
Lagan no hladan večernjak šumio krošnjama dubrave dok su oni trčali jedno uz
drugo spotičući se kamenitim puteljkom i premećući svoj teret ispod jednoga pazuha
pod drugi. Iz početka je Petrica nosila u nekakvoj vrećici novac, a Boško trupac, svrdao i
čoju, no kad je djevojčici doteščalo, izmijeniše stvari.
Još pred zalazak sunca Petrica reče majci kako će ponijeti u kulu za ujca izabrano grožđe
i, ako okasni, da će prenoćiti tamo ili da će je ujak dopratiti natrag. Radi toga stara Marija
bijaše posve mirna, ali je ipak češće preko ograde zagledala, vraća li se njezina kći.
Pudarska koliba bijaše dosta daleko i visoko na brijegu, ali su se bjegunci jako žurili i za
po sata prispješe zadihani tamo. U kućici bila potpuna tmina, i Petrica se istom onda
spomene da se nije pobrinula za svjetlo. No - Boško brzo užeže komadić voštanice koju
bijaše ponio u džepu, a to je bio ostatak božićne svijeće, i postavio ga u izdubinu zatvorena
prozorčića. Pa dok je on krupnom mandalicom pričvršćivao klimava vrata, Petrica
je razgledala unutrašnjost kolibe. I na svoje veliko čudo opazi u kutu malen, nizak krevet
sa nekoliko prostrtih, mrkih kabanica.
- Boško, ne zatvaraj, mene je strah! - usklikne ona, i zbilja, cijelo joj se mlađano tijelo
lagano treslo.
- To je ostala pudarska postelja - reče Boško kao da pogađa njezine misli, ali ipak zamandali
vrata što je mogao čvršće.
123