Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
robe ili iz kuće ili sa sušila, a kasnije bi tu robu poznali na njezinoj djeci. I mnogo puta
radi toga bila u komšiluku buna, a ona vazda: »Aša, ja nisam!« Kad jednog dana nestade
iz naše kuće cijela truba sukna. Nije to šala, bilo ga je više od dvadeset aršina! Moj ćaća
ne bio kod kuće već na radnji u Sinju. Tamo se gradila nekaka kuća, a on bio zidar i hodao
je tamo-amo po radnji gdje bi ga zvali... I tako se naučio piti pa sve dati za vino.
Uzalud bila njegova radnja jer bi se još i udužio mjesto da donese štogod u kuću. A moj
stric bio dobar i štedljiv čovjek, kao što mu je i nužda bila s toliko djece... Dakle, braćo
moja, kad je nestalo te trube sukna, svi mi u jedan glas: »Nije nitko drugi već Štirka!« Jer
svaki je u komšiluku vjerovao da joj bilo drago krasti, iako ne radi sebe a ono radi svoje
djece. No ona i sad: »Aša, ja nisam!« Nego joj ovoga puta ne upalilo. Sav je komšiluk
navalio na nju, kao što je bilo dodijalo svima. Pa zato htjedoše da joj se sudi po starom
običaju. A stari je običaj bio ovaki: Uzavreli bi kotlušu vode i u tu vrelu vodu bacili komad
usjane mazije. Krivac je morao golom rukom iz te vrele vode izvaditi maziju, pa ako
mu ne bude ništa i ne zajaukne, onda je prav, ako li se sprži, kriv je! Samo, dakako, valja
prije toga zazvati Boga u pomoć da očituje pravdu. I što ćete vidjeti, ljudi moji! Uzavreše
kotlušu vode, ubaciše usjanu maziju u nju pa dovukoše Štirku da vadi. A kad ona vidi
da nema druge, zaroni rukom, izvadi maziju i baci je na zemlju... a ruka bila ka i bila!
Niti viknu niti jauknu, a mi svi pokunjenih glava odosmo pitajući sve jedno po jedno
proštenje u nje. A ona muči, potulila se i ne odgovara ništa... I što ćete vidjeti, ljudi moji!
Sjutradan dođe moj ćaća s radnje i, kad smo mu rekli što je i kako je bilo, kaza nam da je
on kriomice odnio sukno i založio u nekakva trgovca jer mu trebali novci da podmiri u
krčmara dug. I zbilja je kasnije iskupio i donio to isto sukno u kuću. A otada ne reče
nitko Štirki riječi sve ako bi čega i nestalo.
Svi su mučali i nitko nije progovorio: tako su se začudili.
Samo nekaki veliki stari gavran proleti više toga skupa i dva puta zagrakta muklo.
- Što vam se čini, a? - upita Vukelja kad mu ne rekoše ništa.
I stopro ga sad razumješe, pa veseli usklici i odobravanje začu se od sviju, a najvećma od
Juriše i Gare.
- Hajdemo, hajdemo svi!
- Pa neka vadi maziju ako neće kazati!
- Ja ću ponijeti kotlušu...
- A ja idem u kovača pitati komad mazije... nove!
- A drva?
- Drva ne treba, drva će i u nje biti!
I uputiše se žurno, a djeca trčala pred svima. No za njima poletješe matere njihove i stadoše
hvatati djecu da ih vještica ne prostrijeli. Ali mnoga utekoše da se opet povrate u
zgodan čas.
Kroz malo vremena velika se hrpa Beglučana i Beglučkinja nađe pred kućom Staninom s
tolikom vikom i štropotom da je i ona istrčala pred kuću sluteći nekako zlo. A to se moglo
vidjeti i na njezinu izobličenom licu što je odavalo silan strah.
I mjesto da se na to lice smile, mnoštvo je na njemu pročitalo skrušenost i krivnju i pograbiše
je odmah mnoge ruke da im po čemu ne uteče. A druge već vješale kotlušu s vodom
i grijale maziju u vatri.
No vele govora nije sad tu bilo, kao što bi se moglo misliti u tako znamenitu događaju.
Veliki krug Beglučana što je opkolio Stanu, Vukelju i starije ljude iz sela, mučao je znajući
da im sad vještica ne može uteći i da je među pravednim sucima. I zato što će se sve
76