Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Ta je glavica u davno doba bila groblje, pa i sad među grmljem leže goleme ploče i po
dva aršina debele a mjestimice obavijene zelenom mašinom i žućkastim lišajem.
Po tom brdašcu raslo mnogo staroga hrašća, brijesta i grabova, pa gusto grmlje i drača, a
malo niže po livadama, ređalo se jablanje i vrbe. U blizini šumila Cetina tiskajući se kroz
kamenje što ga ljudi u sušno doba dovaljali da prijeđu na drugu stranu.
A ono se zvalo Tičija glavica, jer bi tu svake večeri dolazile noćevati tisuće ptica svake
vrste kao u mjesto samotno i šumovito. Tako samotno i mrko, da po noći nije smio nitko
doći na tu glavicu, a rijetko i po danu.
I čudnih se stvari o njoj pripovijedalo: da su ovdje u staro doba nekaki svatovi izginuli
od Turaka pa i sada, za tamnih noći, nevjesta s mladoženjom, zagrljeni i svako sa svijećom
u ruci, tuda hodaju; da u njoj nešto po svu noć zavija i štekće pa stari hrasti šeću kao
živi, pružajući velike žile pred sobom. I mnoge iznenada zaboljelo kad bi došli na glavicu,
i ne bi dugo iza toga živjeli. No tako je bivalo davno jer sada više nitko i ne zalazi u to
mjesto. Stoga je i rasla na Tičijoj glavici trava do koljena, i staro nadgrobno kamenje
jedva se vidjelo od nje, jer niti je tko žeo niti pasao tu prokletu travu.
U toj guštari legle se lisice, kune, čagalji i bezbrojne zmije, a zimi bilo i vukova.
Uza sve to lovci malo dolazili na glavicu što je bila na tako zlu glasu. Cetinjani se nisu
bojali ni handžara ni puške, ali su se bojali vukodlaka i mrtvih, o kojima su im pripovijedali
još i onda kad nijesu mogli ni razumjeti što im se govori.
I baš podno te glavice, uz nekakav stari panj, s nogama kao zmije, ležao je Rašica s puškom
na krilu kad je k njemu došao Salko.
Bilo je još dugo do podne, i zadnji dani kolovoza, no više nijesu bili onaki kao prije alke.
Jesen je te godine kao uranila.
Sparna jugovina još od nekidan počela valjati sive oblake, pa je i sva okolica potamnjela
jer sunce nije moglo probijati zadušeno nebo. Žestok vjetar silno šumio kroz grmlje i
stabla, i svakim trenom bivao sve jači pa váljao sve veće i sve crnje oblake, ali kiše nije
bilo. Stabla su se u pustom polju uvijala, i strašan šum prolazio preko njih, te se činilo da
baš taj šum a ne vjetar savija jablanje i vrbe.
- Ti si mi rekao da uzmem Martu ako ću i sjutra! - viknu Salko ocu da nadglasa šum
vjetra.
I dok se Rašica začuđeno pridizao da sjedne, produži vikati:
- Evo i jeseni! Ali se ti kloniš i ne govoriš sa mnom, a i Marte eto nema, pa mi se sve nekako
čini čudno!... Ti si mi otac, pak mi pomozi i reci što ću učiniti!
A Rašica obori glavu i, promislivši, odgovori muklo:
- Hajde pa je zaprosi!
- Što? - upita Salko naginjući se k njemu jer je vjetar hučao sve žešće.
- Pođi je zaprosi! - viknu Rašica i pogleda ga samo za tren pak odmah obori oči.
- Ona će doći večeras iz planine - reče Salko - pak valja da pođeš i ti... A znaš kakav je
običaj, ja ne treba ni da idem. Pođi sâm ili uzmi druga pak je prstenuj za me...
- No valja prvo govoriti s curom...
- Ta govorio sam s njome i ne samo jedanput!
- Zaludu... i to je običaj...
- Što veliš?
- Govori još jedanput s njome, pak ću poći!
70