Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
svetačkih slika pričvršćenih na zid čavlićima ili ljepilom od mrka brašna te nekoliko pari
pljesnivih razdrtih škapulara.
U kutove sobe utisnute su trougle daščice pokrivene vezenim krpama i postavljene tako
da se na njih metnu stvarčice koje drugdje ne nađoše mjesta. Pa svuda papirne lepeze i
raznobojno umjetno cvijeće, također od papira, posuto prašinom i zakićeno gdjekojom
mrtvom muhom o nevidljivoj paučini.
Na sjedištima, na divanu, po tavanu, uz prozor - svuda su prostrte ili obješene vezene
krpe, a onda čipke na svim okrajcima na koje su se mogle prišiti: sve posao nervoznosti,
škrtosti te dangubnih dosadnih dana. I niz stakla malenih prozora visili pleteni zastorčići,
rastegnuti čavlićima, pa i tamo zataknuto koješta: kakve suhe biljke ili nagnjio plod.
I po drugim sobama viđao sam takvih stvari, i onda lončiće s kržljavim bosiokom, kadifom
i sličnim cvijećem. Pa mnoge krletke sa domaćim pticama, a kanarince su držali
varošani napose, u sobi za goste. Onda mi dođoše u polusnu pred oči bezočna i sebična
lica tih varošana, kad sam se sjetio svoga kakvo bih vidio u onom zrcalu: razroko, pepeljasto
i na koje bih se zgadio, uza sve što sam znao da sam ljepušan mladić.
- Što, ti već spavaš, no i vrijeme je! - viknu glasnije Bakota, a njegov glas pričini mi se zao
i surov, te se obrnuh na stranu i ne odgovorih. Doskora zaspah čvrsto, a kad sam se
probudio, njega već ne bijaše u sobi.
Trijezneći se pomalo od sna, riješim se da ću te večeri u Vještića goru k Stanojki, i nekakva
unutrašnja svježina i radost prože me svega, pa hitro skočim i stanem se oblačiti.
U selu bio mlad, veseo momak, Danilom ga zvali, i dosta obrazovan; svršio osnovnu
školu, služio u ratnoj mornarici i napokon bio kuhar kod nekakva popa. Ja sam ga volio i
često drugovao s njim prije negoli se poznadoh s Petrom. Do po sata imao je doći k meni
da me prati k Busovim Stajama, jer je dobro poznavao taj put. S nama je imao da bude i
Luka Gutić, nazvan Rakijaš, a on bi ionako često išao pod Vještića goru k svojoj djevojci
kojoj već bijaše dao jabuku.
Prije nego pođemo, trebalo im pojesti štogod i napiti se da veselije putuju. Uistinu, još za
trpezom stadoše popijevati i protiv moje volje, a pjevali su malne cijelog puta. Izabraše
kraći, ali teži, kako su vični bili: najprije preko neke dvije kamene kose, te poljem na gaz,
a onda planinom dosta visoko iznad manastira.
Niti su znali niti su pitali zašto ja idem, i ne bijaše im ništa začudno u tome jer sam i prije
i dosta često s tihovskim momcima hodio po sijelima seoskim ili lovio gajevima i luzima,
s obje strane rijeke.
Odabrana staza, planinom, bila dosta kamenita i strma a sunce još jako, pa su moji pratioci
koračali oštro ali šuteći. No čim smo prošli visoki klanac između Gradine i Bata ostavljajući
za sobom izrovane bregove i stali se spuštati u dubine manastirskih šuma,
zabrujaše i uzobijestiše se opet zaboravljajući usijanu strminu što im oduze dah i uduši
pjesmu s kojom se uputiše od vinom natopljene trpeze.
Kad prođosmo ispod Visokog sela, nastade mrkla noć koja nešto kasnije postade jasnija.
Vedro se nebo zabijelilo poslije od mjesečine tako da su se i zvijezde slabo vidjele ali je u
gudurama kojima smo prolazili, bila još tmina.
Litice kraj puta crne od mahovine i vlage, a crna i šuma svuda po bregovima, samo su
putić i nebo nad nama svjetlucali u noći.
No ipak, među ovim planinama bilo mi je ugodno i pozdravljao sam veselo svaku jelu
što se dizala kraj puta, svaki kuk što se izbočio i nadvio nada nj, i svako vreoce koje bi
zašumilo na zavojicama duboke kotline.
99