Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Sve otkad je, radi svojih godina, prestao biti starješina manastira, rijetko se družio i rijetko
progovarao pokoju riječ, no sada se raspripovijedao o doživljajima tja od svoga djetinjstva
pa do starosti... Najprije čobanče u visokim brdima, pa đak u manastiru, pa iskušenik
i đakon, pa kaluđer, a najposlije i najdulje iguman. Za arhimandrita ga ne htjedoše
postaviti jer je premalo pismen.
Vrlo sam se začudio što gotovo nikad ne govoraše o crkvi i bogoslužju, već da je u dno
srca više neki poganin nego hrišćanin pravoslavac. Zanio bi se govoreći o jeli, bukvi ili
pećini gdje su divlje pčele, o mračnim šumama gdje žive medvjedi, o izlasku sunca nad
planinom, ali najviše pripovijedajući o vrelima i jezerima gdje su zmajevi i gorske vile. A
ljude cijenio samo po junaštvu i snazi, pa i zbog ljepote. Onda mi kazivao i različite zgode
doživljene najčešće po noći, no gotovo u svima bijaše toliko tajanstvenoga, da se njegove
zgode činjahu napola izmišljene ili doživljene u snu.
Jedne sparne večeri, na početku mjeseca srpnja, pogorša se moja živčana bolest, i ja se
potužim Samuilu. Tada mi on poče kazivati o nekom čudotvornom vrelu koje sada zovu
Sveti Jovan, ali se u njegovu djetinjstvu drugojačije zvalo. Staro ime bilo mu Perunovac,
pa ga stari i danas tako nazivaju. Onda mi stade pričati, nadugo i naširoko, o tome vrelu
koje bolesne ozdravljava a zdravima daje veću snagu.
- Ono - reče - izvire na više trakova iz samih temelja neke upola srušene zgrade koju u
pravjekovima sazidaše divovi od kamenih balvana koji zarastoše u mahovinu. Tu raste
drvo sa devet kora, modra perunika sabljastoga lišća, pa cvijeće koje se u granuće sunca
rastvara a uveče zaklapa, baš kao ljudi svoje oči. I jezerce kojim to vrelo protječe tako je
mirno i bistro, da se po noći u njemu vide zvijezde isto kao na nebu... Tu se, uoči Jovandana,
okupi dosta čeljadi te, kad sunce zađe, užegu tako golemu lomaču da joj plamen
liže visoko, kolik' mlada jela, i traje do zore. Onda zapale i nekoliko manjih vatrica koje
momci i djevojke mogu preskakati, a goriva dosta jer je svuda okolo stara šuma, i ne zna
se čija je. Svak donese po kitu pšeničnoga klasja napô zrela, prže ga na plamenu i zoblju.
Zatim sve što je mlađega, svuče se dogola kao od majke rođeno, i skaču kroz plamen, a
onda u jezerce: kupaju se i šakama piju iz kojeg mlaza onoga svetoga vrela.
Bit će opazio kako se osmjehujem, pa se namrgodi:
- Odlazio sam tamo još kao čobanče, pa i kasnije u momačko doba, ali nikad nisam opazio
da bi se zbivalo što zla, nečista, a mislim da je i sada tako. Ondje je toliko krasno, da
ti i ne pada na um drugo uživanje, već samo u tihoj noći gledati drevni hram od silnoga
plamena crvenkast, lijepe nage puti momaka i cura, a u glatkom jezercu vatru i zvijezde.
Pa slušaš kako šumi potočić i pucketa u ognju, a u tamnoj šumi kao da vile pjevaju. Nema
onoga što bi mogao učiniti nešto što ne valja, već svi zajedno čekaju izlazak sunca da
mu se poklone, i svi su kao braća i sestre!... Znadem i vidio sam da oni što bjehu klonuli
odlaze čili, a snuždeni - veselo, i nikome ne treba plaćati kao u našim crkvama... A kakve
strijele i gromovi udaraju i kako među planinama ječe! Od svakoga čini se da ih je prasnulo
deset, i zato ima na stotine munjom rascijepanih jela, pa je lako, uoči Jovandana,
složiti lomaču poput kule... Tamo si u blizini božanstva i moraš ozdraviti!
Starac se zarumenio i, prema suncu što je zapadalo činjaše se mlađi, i ja sam požudno
pio svaku njegovu riječ kao žedan na gorskome vrelu. Nekoliko vremena je gledao šuteći
u zelene obronke što su tamnjeli, te iznova prozbori:
- U nedjelju pada Jovandan, a ti pođi u subotu čim svane, jer put je dalek i strm, pa ćeš
jedva prispjeti o zalasku sunca. Tu ćeš vidjeti što nisi nikad!
185