Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Poručio ti je bábo... tako i tako - velim ja njemu.
- Razumio sam: u svetu nedjelju dva! - veli on.
Isprati me komadić puta, dade mi sirac i opet se vrati k ovcama.
To bijaše u petak, a u nedjelju pred večer zovne me bábo da idemo k vrelu. Sjetim se što
je bila ona poruka: »U svetu nedjelju dva!« Očekivali smo rodbinu iz sela, te bábo poručio
Spasoju za ovnove.
Sjedimo mi pokraj vrela i u vodu piljimo. Još je dosta rano, ali slabo vidim jer se oblaci sa
zapada nadviše: najprije zagrmi, a onda zarominja kiša.
Grmi i lijeva, lijeva i grmi; sve se više smrkava, a mi to jače piljimo u ono podzemno
vrelo, ali ništa vidjeti. Golubovi pećinari i vrane smušeno lijetali povrh nas htijući se
zakloniti u rupe one raspucane hridi, ali se plašili i opet zalepršali nad nama. Još dalje i
više vijali orlovi krstaši, a ne čusmo huke velikih im krila jer pod nama još jače šumila i
ključala voda.
Uto prestade i kiša i vjetar, ali se snoćalo, te vrelo postane crno, a i sve drugo potamni.
Domala nijesmo baš ništa vidjeli, te bábo odluči u mlin po kakvo svjetlo.
Ali zastane još malo, pljune u vodu i stane srdito grditi Spasoja da je kukavica kao što i
ja, te ode po luč.
Moradoh ostati da čuvam vrelo, iako me bijaše strah sama u onakoj tmini i pustoši.
Prije no ode, turi bábo u zjalo kolac da ovnovi zapnu i u jezero ne pođu. Ali čim je otišao,
malko se razvidi, te ugledam da je kolca nestalo. Zato još bolje napnem i oči i uši da voda
ne ponese i ovnove u jezero, i spremim se da ih ščepam i time bábi ugodim.
Bit će se zabavio tražeći po mlinu luč, kadli nešto zapljuska, a onda zjalo zaglogota promuklo
i drukčije - kao da se nečim davi.
Gledam ja i gledam, hoće li se zabijeliti ovnovi, no mjesto bjelila ugledam da se nešto
crni. Pomislim da su to crni ovnovi, i čvrsto prihvatim da ih jako vrelo ne ponese u jezero.
Držim ja čvrsto, ali voda jaka i studena kao mraz, pa mi ručice zatrnu. Pustiti ne
smjedoh makar mi obadvije pukle jer znam što bi od mene bilo.
Uto evo i bâbe s lučem, ali ipak ne mogosmo vidjeti što je ono crnilo, jer ga voda premetala
a luč je samo pištao i dimio s malo plamena. Bábo mi dade luč i sâm prihvati ono
crno što je dovaljala voda. Bijaše veliko i teško, pa istom kad treći put nategne svu snagu,
izvuče ga na putić.
Prisvijetlim... kadli... Hriste Bože!... moj brat Spasoje bez glave! Poznasmo ga po odori i
velikoj brazgotini nad šakom. Tu ga ugrizao vuk kad ga je vadio iz gvožđa još živa.
Bilo strašno vidjeti krvavi, splasnuti vrat, bez mlade crnomanjaste glave našeg Spasoja!
Ali ne bijaše raskidan: valja da je presječen ne handžarom, već pravom damaškinjom, a
ruka begova morala biti grom!
Misliš da sam se prepao? Čovjek se, pa i dijete, malih nevolja plaši, a u velikima samo
zatrne.
I bâbo samo dvaput ispruži ruke nad njim, a onda se prigne, prebaci obezglavljenog
Spasoja na rame i donese ga u mlin.
Čim ga položi na krevet i pokrije suknom, zamisli se i htjede ga prekrstiti. Ali kao da se
je spomenuo da nema glave, ne prekrsti ga, već sebe zubima za mišicu tako jako ugrize
da je ispod rukava potekla krv. I ode iz mlina pa niti me pogleda niti reče kuda će ni
zašto.
152