Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Đemo
Naoko pustije krajine, a zemlje rodnije i beskamene teško da igdje vidiš osim u brežuljastoj
i jarugama izrovanoj dolini gdje se nadaleko razasuli komšiluci sela Korita, Oblaja i
Sivopolja. Jedno radi toga što nigdje nije bilo žive vode, a i stoga što stanovnici onih sela
imađahu čudnu sklonost da tamane drveta, grmlje, cvijeće... što leti, trči ili plazi njihovom
zemljom, sve do stoke i onoga što posadiše svojom rukom. Zato izgledaše kao golija.
Rijetko bi kada nad njom zalepršale ptice jer su ih na sve moguće načine plašili i ubijali.
A kad bi tamo zalutao strani pas, digli bi za njim hajku kao da je to vuk ili medvjed.
No ipak sela ne bijahu ni siromašna ni tiha: uza sve što jaruge godimice postajahu dublje
i šire te usprkos čestoj suši, zemlja je davala što treba, a po stazama i brežuljcima orile se
bojne pjesme i bojni pokliči. U čitavoj krajini ne samo ljudi i momci nego i sami dječaci
izazivali jedan drugoga i pozivali se na megdan: »Hoćeš li da ti namjestim rebra?«...
»Odmakni se dok si zdrav!«... »Udri, majčin sine, ili da te udarim!« - pa bezbroj sličnih
uzvika povazdan.
A s jeseni kad im kuće bijahu pune žita, vina i mrsa, kad zaređaju pirovi i derneci pa
zimska sijela u djevojačkim domovima, grmjele puške i ubojite pjesme još žešće, pa se
zadavale i povezivale rane. Najviše stoga jer momci jednog sela nisu dali onima iz drugog
na sijelo ni s domaćim curama zaigrati u kolu. Tada kad bijahu više razdraženi i
silovitiji, žandari se ustručavali i doći ili se pretvarahu da niti što vide ni što čuju; svi do
žandara Davida Ličanina koji se među njima odomaćio. Momci iz Korita, Oblaja i Sivopolja
govorahu da se ne boje nikoga do Boga i onoga što šalje poplave, krupe, suše, bolesti
i smrti, a onda još groznijih prikaza i vukodlaka koji postaše od lešina poginulih ili
podavljenih u jarugama.
U jesen i zimi ne bijahu putovi i staze niti noću puste ali se nije čulo da bi ko išao sam:
najmanje udvoje i oružani osim kuburama i handžarima, još i tikvicama punim svete
vode, krstićima od tisovine i zrnjem tamjana.
O vukodlacima i drugim utvarama pričale im babe i majke dok bijahu još u kolijevci, kao
i to da rana nije junačka rana ako u nju ne može kudjelja vune. S takvim mislima i tako
oružani i noću hodili, no glavnom cestom, bez druga teško i po danu, jer se na njoj viđalo
što se nije moglo ni u snu vidjeti.
Najmanje od tih silovitih momaka bojao se neki Sivopoljanin kojemu se pravo ime gotovo
i zaboravilo; ne samo krajišnici nego i ukućani zvali ga jedino Đemo Brđanin o kome
čuše u narodnoj junačkoj pjesmi.
Taj Đemo bio je golem i snažan kao div, a srčan, pa mu i samu samcatu bile otvorene
staze i puti k svima curama; ni cijela četa kršnih momaka ne bi ga smjela da zaustavi.
Pod njegovim koracima rekao bi da se zemlja drmala, a ploče i toke na širokim prsima
oštro zveckale. Jednom, a bilo podavno, ne mogavši se drugojačije svetiti, istrgne sebi
dva prednja, zdrava zuba i otada govori nekako čudno. Smiješno je bilo, ali se ovome još
155